Kad u Hrvatskoj ne bi bila gospodarska i svaka druga kriza, kad ne bi bilo sve više nezaposlenih, kad ne bi bilo sve više ljudi koji u inozemstvu traže svoju budućnost, tada bi bilo normalno da se naši političari utrkuju u rejtingu, da se natječu u tome koga će birači od svih njih prepoznati kao najzaslužnije za neviđeni svehrvatski procvat. Ali kad prosperiteta nema, nego samo stagnacija i daljnje srozavanje države i društva, kad je posla sve manje, kad se ne vidi izlaz iz kaotične situacije, kad državom i društvom vladaju ideološki ratovi, tada govor o rejtingu i inzistiranju na njemu ne samo da je besmisleno nego i neljudski, bezosjećajno, egoistično, promašeno, neodgovorno...
Mediji nas non-stop zatrpavaju istraživanjima javnoga mnijenja, stalno nas se uvjerava tko je najpozitivniji, a tko najnegativniji političar u državi, kome valjda možemo vjerovati, a kome ne možemo. Kao da je taj rejting nešto što će nas izvući iz gliba u kojemu smo sve dublje, kao da oni najpopularniji imaju čarobni štapić ili pipu profesora Baltazara, pa će sve u trenutku s njima biti drukčije i bolje! No, lako za medije. Ali kad imate političare koji svoj položaj gotovo svakodnevno brane vlastitim rejtingom, a ne vlastitim rezultatima, tada se čovjek doista mora zapitati gdje je u svemu tome zdravi razum i odgovornost prema narodu i funkciji koju obavljaju.
Hrvatskoj ne treba Clark Gable! Ne trebaju nam gluma, šminkeraj, usiljeno ponašanje, dodvoravanje, šutnja o problemima, lijep osmijeh, zategnuta lica i podignuti očni kapci. Zašto? U situaciji u kojoj se nalazimo ne trebamo šminkera na mjestu lidera bilo koje političke stranke ili čak lidera države. Novi hrvatski lider treba biti veliki radnik i strateg, a ne netko opsjednut vlastitim rejtingom. Na žalost, trenutačni rejting naših političara nije proizvod njihovih rezultata, nego činjenice da dobar dio medija, posebice onih dodvorničkih, ili, kažu neki, režimskih, partijskih, selektivno napumpavaju stvari. No, Hrvatska se polako budi iz te plitke kome i svašta će se odmotati u sljedećih godinu-dvije. Još mnogi nisu svjesni što, recimo, za Hrvatsku znači konačna predaja Josipa Perkovića Njemačkoj.
A kako u Hrvatskoj dosad stvari funkcioniraju? Vrlo prozirno! Kroz „programatske“ medijske tekstove, priloge i pamflete. Netko bi odlučio da treba napumpati nekoga i onda se krene u medijsku ofenzivu, bez obzira na rezultate. Izbori su se odlučivali DORH-ovim uplitanjem u predizborno vrijeme, i opet bez obzira na rezultate. Ono što je jednoj stranci smrtni grijeh, drugoj koja kontrolira medije to je normalna praksa. A nervozne reakcije na bilo kakvu reakciju sada kad je, recimo, konzervativna opcija promolila glavu kroz medije, pokazuju da nije važan narod, nije važna ekonomija, nije važno rješavanje problema, nego isključivo očuvanje najveće svetinje – rejtinga!
Rejting je sveta krava! On obećava da će se i dalje moći ne raditi ništa, štititi svoju klijentelu i vući narod za nos. Čim se takne u REJTING, dižu se sva oružja, jer bi, ne daj Bože, istina o nesposobnosti i nedostatku rezultata mogla isplivati.
A rješenje je jedino u hitnom oporavku gospodarstva. Umjesto rejtinga, svi, ali baš svi bi se trebali samo time baviti sljedećih pet godina! Ali ne, kako dolaze prvo predsjednički, a onda i parlamentarni izbori, sve će opet samo biti stvar rejtinga. Opališ po političaru zašto šuti na promašaje Vlade, zašto se ne pokrene, zašto nije odlučniji, zašto ne galami, zašto ne radi po Ustavu i zakonu...
No, to ga baš i ne zaboli. Ali kad ga opališ po rejtingu, kada upozoriš na njegove boljke i slabosti, tada se u njemu probudi životinjski instinkt za preživljavanje i počinje gristi, ali na krivu stranu. Grize one koji mu ugrožavaju rejting, a ne one koji nam ugrožavaju državu i našu budućnost. Doista, dokad ćemo biti taoci sindroma Clarka Gablea dok država ubrzano ide u provaliju?
Šta nije više IN lider "građanin" i mantra "region "?