Dok široj javnosti slabo poznati predstavnik mlade garde domaćih političara Zoran Milanović nije stao na čelo SDP-a, Ivo Sanader na personalnoj razini politike gotovo da i nije imao konkurenciju. Pokojni Ivica Račan u usporedbi s njim djelovao je blijedo, popustljivo i neodlučno.
Radimir Čačić ostavljao je dojam sposobnog, ali bezosjećajnog biznismena koji politiku shvaća kao kombinaciju rada za zajednicu i usputnog pogodovanja tvrtkama povezanim s njime. Anto Đapić je, pak, pokraj Sanadera, koji uvijek odaje dojam državnika europskog formata, djelovao pomalo zastarjelo i balkanski.
Pojavom Zorana Milanovića, koji je simpatije javnosti osvojio preko noći, pokazujući kolika je pokretačka energija novog lica, Sanader je morao modificirati smjer i poruke HDZ-ove pretkampanje. Iako i dalje inzistira na isticanju osobina posebno u retoričkom, vizualnom i marketinškom smislu koje razlikuju iskusnog lidera od prosječnog političara, Sanader pazi da ne polemizira izravno s Milanovićem. Time što se ne okomljuje izravno na šefa socijaldemokrata, već secira ideje njegove stranke, Sanader šalje poruku da je iznad tog neželjenog duela i da mu sam Milanović kao politička osobnost nije bitan.
Zauzeo je pozu gotovo kao da Milanović i ne postoji, a kamoli da bi ga netko tako nevažan mogao ugroziti. Da je riječ o promjeni u taktici govori i to što se šef HDZ-a prije nije ustručavao sukoba na osobnoj razini pa je, na primjer, bez teškoća ispalio da je Račan bio lijen i nesposoban, da je Račan imao priliku realizirati svoj program dok je bio na vlasti, ali nije bio dorastao, da je Račanova vlast ponizila hrvatske branitelje...
Danas, pak, kad govori o idejama koje su izašle iz SDP-ova izbornog stroja, Sanader upotrebljava riječi "crveni", "oni koji sebe zovu drugovi i drugarice", "partija"... No, nijednom na mobilizacijskim saborima za podizanje poleta kod stranačkog članstva nije izgovorio ime Zorana Milanovića, kao da demonstracijom ravnodušnosti prema liderskom potencijalu s ljevice želi poručiti kako mu on nije nikakva opasnost.
Jedini put kad se osvrnuo osobno na njega bilo je poslije Milanovićeve kritike da je nakon objavljivanja presude vukovarskoj trojci Sanader otišao na Ovčaru kako bi tamo skupio koji politički bod. No, ni tad šef HDZ-a nije izgovorio Milanovićevo ime, već je svisoka rekao da ga predsjednik SDP-a neosnovano kritizira, umjesto da je i on bio te noći na Ovčari s ljudima koji su patili.
Bit će zanimljivo pratiti kako će se razvijati politički odnos Sanadera i Milanovića. Zasad Sanader svaku loptu iz SDP-a spretno dočekuje na volej. Nastoji poentirati u svakoj prigodi, bilo da je riječ o Milanovićevu nesnalaženju kad govori o ustaštvu ili o naivnom priznanju kako je jednom kao mladić pušio marihuanu ili stavu da SDP neće izaći s listom za tzv. dijasporu jer je to protiv njihovih principa... Sanader zakucava i kad je riječ o Jurčićevim najavama uvođenja poreza na kapitalnu dobit i poreza na imovinu spuštajući visokostručne rasprave na sliku siromašne bakice koja će, ako pobijedi SDP, morati namaknuti novac da plati porez na staru kuću u kojoj živi cijeli život.
Za Ivu Sanadera može se reći da je ostvario svojevrsni američki san o uspjehu: od siromašnog splitskog dječaka iz mnogobrojne obitelji, preko dopisnika Sportskih novosti iz Innsbrucka i zastupnika agencije koja je prodavala fotografije golišavih ljepotica, postao je najmoćniji čovjek u državi. Sanader je odličan govornik, a fizički izgled mu je uvijek bio adut u odnosu na konkurenciju. Njegova pojava dominira kadrom, a držanjem i načinom govora šalje poruku odlučnosti. U posljednje vrijeme da se primijetiti da je uspio suzbiti na prihvatljivu mjeru aroganciju i oholost, osobine koje su izrazito primjetan element njegova splitskog karaktera.