Inženjer iz Dine o 'farmeru Ježiću' i bankarima 'svinjama'

Inženjer Milivoj Dražić, koji punih 16 godina radi u omišaljskoj Dini, u sastavu Dioki grupe svoje je ogorčenje, zbog stanja u kojem se njegova tvrtka našla, sročio u pismu. Dinu naziva Ježićevom farmom životinja. Njegovo pismo prenosimo u cijelosti.

"Ježićeva farma životinja Dina

Ježićeva farma se nalazi na otoku Krku, privremeno je napuštena, pa su životinje gladne , ali nisu odlutale nikamo. Skoro sve su na broju , čuvaju ih Ježićevi psi - i životinje i farmu . Naravno, riječ je o Dini. U ovom čudnom i morbidnom cabaretu kojega živimo svaki dan i čekamo da nam Kralj Sunce izreče nekoliko nerazumljivih rečenica, ili da nam Faraon nezamjenjivi objasni koliko piramida moramo izgraditi od blata prije nego umremo, ili da čujemo od kraljeva rizničara na što sve trebamo platiti porez , jedna Dina prolazi skoro nezapaženo – poput pogrešnog parkiranja. Neshvatljivo. A baš Dina je paradigma svega što se zbiva u Hrvatskoj, državi s takozvanim radnicima i vlasnicima, proizvođačima i parazitima, debelim svinjama – bankarima i trgovcima na drugoj strani.

Ježić je dobio farmu. Ježić je dobio kredite . Ježić je dobio struju , plin , naftu , vodu ... životinje – sve što je trebao zabadava. Ježić nije trebao plaćati ništa. Ježić još uvijek ima farmu i životinje, i još uvijek ne treba platiti ništa. A kasnije će vidjeti što će – hoće li farmu prodati ili iznajmiti ili već što god.

Ja nažalost ne vidim ni od kuda nikakve ni najmanje naznake da bi se bilo što moglo promijeniti na Ježićevoj farmi što se tiče jadnih životinja. Kao što ne vidim ni najmanjeg signala da bi se išta moglo na dobro promijeniti u državi što se tiče njezinih običnih građana. Sve je to na koncu ista zemlja raspodjeljena na veće ili manje farme životinja. Debele svinje su gospodari , psi su čuvari , konji i magarci su tegleća marva, stoka sitnog zuba plaća račune ... Gospodin Orwell nije ni slutio koliko je bio u pravu.

Nekoliko sličica iz farmerskog života: Da nam se loše piše bilo je jasno još 2010. Došli smo u teškoće – rekla je Ježićeva uprava , Ježićevo radničko vijeće i Ježićevi sindikati. Zato je trebalo na Zboru radnika sklopiti takozvani DŽENTLEMENSKI SPORAZUM kojime se odričemo po 30 posto od naše malene plaće u naredna tri mjeseca, a što će nam džentlemen Ježić svakako vratiti. Uzalud sam galamio i pitao što je tu džentlemensko – uzalud sam upozoravao da je to protuzakonito – uzalud sam govorio da novce nećemo vidjeti nikada, odluka je donesena džentlemenski jednoglasno. Bio je Zbor radnika i u listopadu 2011. kada nam je rečeno da su računi blokirani i da novaca više nema. Ježićevi sindikati su onda rekli da će u roku sedam dana pokrenuti stečaj ako nam se ne isplate plaće.

Naravno, farmu je trebalo čuvati i nastaviti raditi kao da se ništa ne događa, a ne potezati stečaj. Još dva puta su Ježićevi sindikati skupljali potpise za pokretanje stečaja. Ubijali su se od posla, poduzimali su razne akcije i dan i noć, prijetili se ekološkom katastrofom globalnih razmjera, čak su dovodili i razne viđenije ljude na razne ručkove i večere da nam daju podršku u našim naporima da farmu održimo na životu i u dobrom stanju. Plaće – zar treba reći - nismo dobili. Stečaj – ne daj bože, nismo pokrenuli. Strateški partneri su se redali svaki mjesec i bilo je samo pitanje sati kada će im dopustiti da se radosno uključe u rad naše farme. Bili su to ADRIS grupa, Čermak , TerraNova , Danko Končar , Vinyls Italia , Azerbejdžan , Saudijci , Rusi , Dubravko Tkalčić , INA , HEP , ARKEMA , MFC Industrial , a sada i BIOM - da li sam nekoga zaboravio?

Još jedna sličica: sindikati su čak i doveli dva (valjda) Azerbejdžanca na parkiralište ispred upravne zgrade gdje se održao skup radnika, kako bi likom i riječima potvrdili da su strateški partneri i ulagači velikih novaca – iako su meni izgledali kao dva šofera s Kukuljanova. A prevodilac je bio - ma zamislite tko, ROBERT JEŽIĆ osobno . On sam je tvrdio da je na skupu samo kao prevodilac, obzirom da dobro govori ruski. Tom prilikom je gospodina Ježića jedan od radnika pozvao na ručak – krumpiri i jaja. Gospodin prevodilac se načinio gluhim. Neke životinje su se počele i joguniti – no Ježićevi sindikati su to spretno primirili: dobro , možete malo galamiti ,ali ne na Krčkom mostu nego samo tu na farmi. Ako idete na most ne daj bože da imate kakve parole – to se ne smije , a nikako ne blokirati promet. U novine i medije ne davati nikakve izjave bez nadzora – mogli bi preplašiti strateške partnere. Gospodina Ježića nikako i nikada ni ne spominjati. Može se samo galamiti na ministre i Vladu koja neće da nam osigura plaće i nastavak proizvodnje bez plaćanja računa i dugova. Nitko da se nije usudio tužiti farmu sudu ili pokrenuti stečaj – njega ćemo odmah izbaciti sa farme. Naša bratska farma Dioki u Zagrebu nije nam više bratska – nju treba ugasiti. Mi ćemo sami nastaviti raditi.

I tako farma čeka, a životinje gladuju. Nažalost, sada je svima jasno, od te farme neće biti ništa. Tu više ništa neće rasti. Ostala je samo gola zemlja koja još uvijek pripada Ježiću. Ali - bude li sreće, zemlja će se prodati. A što će biti sa životinjama? Ništa. Neke će odlutati , neke će uginuti, a neke će potjerati. I najzad, što su Ježićevi sindikati organizirali - javnu kuhinju za obitelji radnika na porti DINE , i to od pokradenog željeznog otpada. A nikako i nikada – ali baš NIKADA, neće zatražiti stečaj kao jedinu zakonsku mogućnost da ti jadni ljudi MOŽDA dobiju nešto od zarađenih novaca.

No, sarkazam na stran, zar je zbilja moguće u državi Hrvatskoj odigrati ovako prozirnu predstavu po sto i prvi put i proći nekažnjeno? Zar zbilja nitko ne smije ni spomenuti farmera Ježića i zatražiti od njega da najzad plati što je dužan? O, ima farmer Ježić još nekoliko farmi u drugim državama na koje je slao plodove s naše farme, može on to platiti. Ja sam – nažalost, jedan od onih magaraca koji se 1991. nisu skrili. Bio sam u ratu gotovo četiri godine. I od toga nisam tražio, a ni dobio, niti jedne kune – a kruha sam bio gladan. Eto, nisam htio biti član stranke (bilo koje).

Zato mislim da imam pravo zahtjevati od Države za koju sam se borio – makar i ove riječi već davno spadaju u cabaret - da najzad učini kraj ovoj farmi i ovoj komediji i da natjera Ježića neka pospremi nered koji je ostavio iza sebe. Ako se navodno i odrekao vlasništva u zamjenu za dugove, ja ne vidim da su se prema meni dugovi isplatili. Ili on misli da smo mi zbilja samo životinje na farmi pa nam ne treba niti vode. Pitam se odakle mu takav dojam – da smo mi nezaštićene životinje , nevažne i ničije. Tko mu je to mogao reći? Ili svojim ponašanjem sugerirati? Ili čak omogućiti zakonom? Na kraju, ne mogu a da se ne sjetim Andrićevih riječi u jednoj njegovoj priči: Evo dođoše lopovi i kokošari u našu kasabu – sve nam oteli , popalili, porušili... Ma lako za lopove i kokošare – oni će propasti. Samo što će nama vrijeme proći i ostarit ćemo...

Konj s Ježićeve farme,

Milivoj Dražić, ing."