Intervju za Max! smo dogovarali još prije deset dana. Već smo se s Igorom Pamićem trebali naći prošli tjedan na Rogli. Rekao je da dođemo, ali dan prije dogovorenog termina nazvao je i zamolio za odgodu. Bilo je još prerano nakon smrti sina Alena, bivšeg nogometaša Karlovca, Rijeke, Standarda iz Liegea i Istre 1961., mladog reprezentativca. Ne bismo mu zamjerili ni da nikad nije želio o tome pričati, ali Div iz Žminja jak je koliko god da su mu oči crvene kad govori o Alenu i obiteljskoj tragediji.
Došao je na trening Istre u 10 sati, sav u crnom, s obveznom šiltericom na glavi, podijelio je zadatke i odveo nas u klub. Nije nam bilo ugodno načeti sjećanje na tragediju, radije smo prvo popričali o nogometu, u kojem je Igor našao sebe, koji mu sigurno pomaže da preživi teške i još svježe rane koje nikad neće potpuno zarasti.
Prošla sezona HNL-a kao da je tek završila, a pred vratima je novo prvenstvo.
– U ovom kratkom razdoblju iznenađenja mi nimalo ne fali. U nogometu smo prošle sezone napravili stvari za povijest, no od toga se ne živi. Nažalost, izgubili smo puno igrača, standardnih koji su bili okosnica momčadi, a i dobre kvalitete. Zato su i otišli u druge klubove, na bolje uvjete. Mi smo ovog ljeta napravili što smo mogli s ovim našim malim proračunom. Tvrdim da je među najmanjima, ako ne i najmanji u ligi. No, vjerujem da smo našli opet prave dečke koji će, vjerujem, postati igrači. Ono što nam nedostaje to je vrijeme, da je stanka bila dulja, puno bi nam značilo, ali nećemo ni sad kukati.
Uvijek sam bio pozitivac
Kakve su ambicije Istre u novoj sezoni, borba za ostanak?
– Ne mora značiti da će biti ključno, ali kad je velika razlika u proračunima klubova, onda to određuje ambicije. Jamčim kako bismo, da smo mogli zadržati momčad od prošle godine i pojačati se sa četiri-pet igrača, ušli žestoko u borbu za Europsku ligu. A ovako, bit ćemo zadovoljni da opet igramo dobro, da ostanemo u ligi jer liga 10 nosi više zamki nego liga 12. Ali, ispasti nećemo, dok sam ja ovdje Istra neće ispasti iz lige. O većim stvarima ne smijemo razmišljati.
Jeste li vi poklonik lige od 10 klubova?
– S nogometnog stajališta, sigurno jesam. Koncentracija kvalitete bit će veća. Već je liga 12 pokazala da je kvaliteta nogometa bila bolja nego u ligi 16. Očekujem sad bolju posjećenost, da regularnost natjecanja bude kakva je bila ovog proljeća, da bude sve pošteno, sa što manje pogrešaka. I uvjeren sam da će to biti veliki plus za naš nogomet. No, ne možemo to sve očekivati u jednoj godini, treba gledati dugoročno. Jedino su problem uvjeti, igra se dugo u jesen, a u unutrašnjosti samo Maksimir ima grijani teren.
Zacijelo će i prvenstvo biti zanimljivije, s puno više jakih utakmica, derbija. Eto, vi krećete protiv Rijeke, pa Splita...
– Bit će, iako mislim da će se liga rascijepati, da će pet klubova biti gore, a pet dolje, s velikom razlikom. No, prošle je sezone bilo zanimljivo prvenstvo, pola lige borilo se za ostanak, a pola za Europu. Dobro, Dinamo je opet bio nedodirljiv, kao što će sigurno biti i ove godine. Gledajući iz našeg kuta, pa nama puno znači što ćemo četiri puta igrati s Dinamom, u takvim utakmicama možemo samo napredovati, budemo li pametni kao klub. Takve jake, žestoke utakmice svakom klubu, treneru i igraču moraju donijeti napredak.
Kako ste vi, jeste li se uspjeli smiriti nakon teške tragedije, smrti sina Alena?
– Dobro mi je, uvijek sam bio pozitivac i nemam ni sad pravo drukčije razmišljati. Ono što ja znam, to je da moj Alen nije umro, samo njegovog tijela više nema. Njegova je duša živa. Znam da je on sretan, ali da nam fali, fali nam. No, borba ide dalje, imam još dva sina i treba živjeti. Imam momčad, u njoj djecu drugih ljudi, moram se jednostavno prešaltati, moram živjeti.
Zvonko je pun samopouzdanja
Je li vam se zbog toga teško koncentrirati na posao?
– Nikad me dosad nije nikakav problem, ako to možemo nazvati problemom, zaustavio. A Alen je sa mnom, znam što govorim. Ta vjera, ta snaga, ta ljubav i Bog tjeraju me da budem još jači.
Kako sin Zvonko (22) podnosi gubitak brata?
– Čujemo se jako često jer ne možemo biti zajedno, on ima svoj posao u Dinamu, ja svoj ovdje. Ali vjerujte mi, Zvone je jak dečko, čvrst mladić. Normalno da je tužan, ali toliko je jak da tuga ne može prevladati sve ono dobro što će mu se događati. Vidjet ćete da će biti još jači nakon svega. I to ubrzo.
Ljudi u Dinamu jako hvale Zvonka igrački, pogotovu njegov karakter.
– Teško je meni o tome govoriti, naravno da kao otac nisam možda objektivan, pa čak kad bih govorio i samo o njegovu karakteru. Ali, činjenica da je uvijek bio pun samopouzdanja, da je sa 16 godina bio nositelj igre, govori o njegovu karakteru. A što se kvalitete igre tiče, on se u Dinamu još mora nametnuti. Dio karijere izgubio je kad nije igrao standardno. No, još je mlad, a dovoljno kvalitetan i može se izboriti za mjesto u prvoj momčadi hrvatskog prvaka. Svakako mora biti opušteniji u igri, takav može puno više. Ali, znalac je koji će isplivati.
A najmlađi sin Toni, kako se on nosi s gubitkom brata?
– On je odličan, jako se ponosim njime. Dobro je sve to podnio. I on ima usađen moj karakter da treba ići dalje, da na sve to treba gledati pozitivno, koliko god je to teško reći, ali jednostavno mora znati da je tako moralo biti, da je Alenova duša tu negdje oko nas, da se samo više fizički ne možemo družiti na ovom, zemaljskom svijetu. Po Tonijevu držanju vidim da je jak i da je dobro.
Zna li se uzrok smrti?
– Ah, možemo sada svašta pričati, ali činjenica je da je srce stalo. I činjenica je da srce nije bilo bolesno. Postojale su aritmije, ali normalno je igrao nogomet, a činjenica je i da su ga u Belgiji uništili tim dijetama, organizam je doživio kolaps. Pokušavali smo vidjeti što se događa, od najpoznatijeg svjetskog stručnjaka dobili smo dozvolu da može igrati. Činjenice su da nikad ništa nije nađeno, ali što sad vrijedi pričati. I bolje da sad razgovaramo o budućnosti, a ne o prošlosti. Znam da je to svima zanimljivo, ali mislim da to više nije potrebno.
Mislili smo da će opet igrati
I kad smo se ovdje u Puli zadnji put vidjeli, razgovarali smo o tome kako kod Alena još ništa nisu našli.
– Da, ali što sad to vrijedi. Mislili smo da će opet igrati. Ne igra više... Ajmo ipak skratiti tu priču, gledajmo prema naprijed – zatvorio je Igor Pamić odlučno temu o sinu Alenu pa smo se vratili nogometu. Prvo na reprezentaciju.
Kako vam se sviđa Štimčeva momčad?
– Ima određeni rezultat, ali nema konstantnosti igre. U nogometu trebate nešto isprovocirati da bi bilo dobro. Uvjeren sam da ćemo otići na Svjetsko prvenstvo, zbog jednog razloga – imamo iznimno kvalitetnu momčad i takvu skupinu da moramo otići, makar kroz dodatne kvalifikacije, a u tome smo uvijek bili najjači. E sad, činjenica je da nemamo taj kontinuitet dobrih igara. Svi se mi ponosimo pobjedom nad Srbijom, ta se utakmica gleda drukčije od svih. Ali, reći ću i da ne smijemo biti slijepi, pa mi u toj utakmici nismo igrali dobro! Ne kritiziram nikoga, ali ne smije nas pobjeda zaslijepiti, niti treba bježati od istine. U Walesu smo mogli izgubiti, a od Škotske smo izgubili. I ne daj Bože, ali bježanje od istine može nas gadno lupiti po glavi. Bez prave reprezentacije, visimo svi mi. To je četiri milijuna ljudi koji ili tuguju ili se vesele. Pa naša reprezentacija jedino je još što je u Hrvatskoj ostalo čemu se ljudi mogu veseliti.
Ne smijemo se igrati s reprezentacijom. Prije utakmice sa Škotskom govorio sam da će biti problema. Ma mi smo za četiri klase bolji od njih, pustite to što nije igrao Luka Modrić, selekcija naše lige može dobiti Škote. No, trebalo je uzeti u obzir da su igrači završili s prvenstvom, da su psihički istrošeni, da ih treba držati motivirane i pogotovu koncentrirane. A mi smo sve to upropastili vodeći ih i radeći cirkus u Hercegovini, još smo ih više opustili, pa su odlutali. A nije bilo važno je li Kovačić ili netko peti igrao od početka, to nije bitno jer smo puno bolji od Škota.
Ne bih se oslanjao na Halilovića
Biste li vi zvali Sammira u reprezentaciju?
– Znam da je Sammir najbolji igrač lige i ako ćemo po tome, zvao bih ga. Međutim, je li neophodan, o tome se može razgovarati. Hrvatska liga je jedno, a reprezentacija nešto drugo. Po kvaliteti on zaslužuje poziv, ali kad je pozivan, moralo se razmišljati koliko će se to negativno odraziti na okruženje reprezentacije, na atmosferu. Pozivanje je izazvalo puno polemika i negativnosti u reprezentaciji i oko nje i pitanje je što je jače – je li on toliko neophodan da se onda borimo s tom negativnošću koja odmah dolazi zato što ga se odmah dovodi u vezu sa Zdravkom Mamićem. Nije narod tu da odlučuje tko će igrati, ali pitanje je i uvijek će ostati pitanje treba li nam Sammir ili ne. A ponavljam, po igračkim kvalitetama on zaslužuje dres hrvatske reprezentacije.
Kako komentirate pozivanje klinaca kao što je Alen Halilović?
– U ovom trenutku ja ga ne bih zvao. Bih za prijateljsku utakmicu, jer Alen je izniman talent.
Možda je poticaj bio da ga se veže uz Hrvatsku.
– To je nešto drugo i ne znam je li to bio razlog. No, dečko ima čudesan talent. Tu je i drugi problem – ako će nam Halilović sa 16 godina rješavati utakmice, onda kod nas nešto ne štima. U redu je da ga se poziva, i mislim da je dobro da bude pozvan da se prilagođava na reprezentaciju, okruženje, te dečke. Ali ako ga se spominje kao uzdanicu u pripremi utakmice kvalifikacija, onda to nije dobra priprema. I sam vodim momčad u kojoj je više od 20 igrača i treba dobro razmišljati uoči sljedećih susreta. No, znate što je meni najvažnije u toj priči, da Štimac to što radi, radi u dobroj namjeri. Štico ima taj pokretač u sebi, ne libi se ničega, ima gard, ima i trenersku kvalitetu, a i pitanje reprezentacije je osjetljivo i u nekim detaljima se treba bolje pripremati. Ne što se tiče utakmice, i igre, nego u drugim dijelovima.
Biste li se vi rado primili tog posla?
– Ljudi pričaju da je bolje svaki dan raditi s momčadi, međutim, ljudi moji, tamo birate najbolje od najboljih. To je najbolje što vam se može dogoditi, a mi u Hrvatskoj biramo najbolje od jako, jako dobrih i vrhunskih. K tome, reprezentacija ima i taj poseban duh koji nosi svaki Hrvat, a i svaki reprezentativac, pa do kvalitete, tehničke savršenosti, imamo igrače u velikim klubovima. Sve to samo treba pretočiti u pravi rezultat i ja sam siguran da ćemo otići u Brazil. Štimac dobro radi svoj posao, ali okruženje nije dobro. Ona borba za vlast u HNS-u, pa netrpeljivost, pa onda opet rade zajedno (očito je mislio na odnose Igora Štimca i Zdravka Mamića, nap. a.), to nas prati i nije lako. Pa ni Štimcu.
Jedno vrijeme su vas spominjali kao kandidata za trenera Dinama.
– To će uvijek biti tema, volim je preskočiti. Ja sam trener Istre i znate da nisam trener koji će se gurati, radim svoj posao uvjeren da će kad-tad kvaliteta izaći na vidjelo. Netko će znati procijeniti što sam napravio u kojem klubu. Ne opterećujem se, a da kažem da ne bih želio biti trener Dinama, svi bi znali da lažem. Ako dragi Bog bude dao, dobit ću tu šansu. No, moramo znati da Dinamo radi jako dobro, da je naš apsolutni broj jedan koji nas predstavlja i vani, radi kojeg smo svi bolji, bolje nas gledaju i u inozemstvu otkako Dinamo igra u Ligi prvaka. I Dinamo sad vodi trener koji je stručnjak i ima rezultat iza sebe. To je veliki klub i o njemu će se uvijek puno i svašta pričati. No, moramo si svi priznati da je Dinamo u svim dijelovima jako dobro vođen klub i šteta što nema navijača.
Da, nogomet je samo biznis
Imate li vi kakvo rješenje?
– Ne znam, ali bi trebalo naći rješenje jer to je jedini Dinamov problem.
Kako komentirate činjenicu da Dinamo prodaje sve mlađe igrače, a kupuje nešto iskusnije?
– Dinamo je najbolji u zadnjih deset godina, od skautinga do... ma svega. A nije lako igrati u HNL-u pa u Ligi prvaka, k tome morate i stvarati igrače da biste ih prodali kako biste imali od čega živjeti. Što Jedvaj i Halilović mogu donijeti Dinamu u Ligi prvaka? Vjerojatno malo, a što ako ih ne prodate pa izgubite novac? Onda će Dinamo samo kopniti. Čitao sam komentare, jedan kaže: već mi je pun kufer svega, to je postao samo biznis. Taj navijač je kroz pokušaj negativne konotacije rekao čistu istinu. Nogomet je biznis i tko ga drukčije gleda, ne može opstati. Taj rat navijača sa Zdravkom Mamićem najveći je problem. Nije važno što nisam trener Dinama, ali bih najviše na svijetu volio da Zagrepčani i svi koji navijaju za nogomet, pogotovu za Dinamo, odu na utakmice, da bude prava atmosfera. Ovo ne koristi nikomu i ničemu. Pa kakve veze ima tko vodi klub? Od deset ljudi, pet voli Jurčića, pet ne voli, da dođem ja u prvom trenutku bih možda bio simpatičan, ali već bi mi počeli nalaziti mane, da ne valjam jer nosim kapu, jer mašem... Ako navijači zaista vole klub, nema opravdanja da ga ne podržavaju. Ovim putem molim navijače Dinama da pomognu tim igračima koji zdušno nose taj dres. O.K., vrhunski su plaćeni, ali Dinamo je napravio puno više od svih nas u Hrvatskoj. I ponos je ligaškog nogometa. U Ligi prvaka će biti sve bolji, približio se igrom tim suparnicima. I sad će biti još bolji, to ne možete kupiti, to se stječe iskustvom. A nemate toliko novca da kupite Ibrahimovića. Bit će Dinamo bolji, možda samo treba biti malo pametniji i oprezniji. Trebate reći da ste slabiji, ali da možda postoji način i da pobijedite. Pa protiv Villarreala se Dinamo branio 90 minuta i pobijedio s 2:0, i to je način za pobijediti. U Ligi prvaka Dinamo ne može dominirati, ne može računati na držanje lopte jer je nema, ako suparnik odluči da Dinamo neće imati loptu, onda je i neće imati.
I Jurčić je svjestan tog problema, u HNL-u plavi drže loptu 70 posto, u Ligi prvaka 30 posto. A za takve različite igre potrebni su i različiti tipovi igrača.
– Slažem se, ali i kažem da Dinamo ima velik izbor igrača i može se prilagoditi. Sviđa mi se što Jurčić, kao i prije Čačić, igra s više igrača, što rotira, pa i s 20 igrača. Kad Dinamo uđe, a to uopće nije sporno, i kad budu izvučene skupine, treba se lijepo pripremiti. Nije isto igrate li s Barcelonom ili, primjerice, s kijevskim Dinamom. Kijevljane se može pobijediti, Barcu ne. Možete biti samo sretni što ste doveli Barcelonu u Zagreb i uživati. A da pobijedite kijevski Dinamo morate naći pravi put. I zato smo mi treneri tu. Jurčić je sad iskusniji, puno raznovrsniji i puno mirniji. On bi mogao biti prednost Dinama u Ligi prvaka, jer po igračkom kadru se Dinamo približio Europi, a Kruno bi mogao značiti prednost. Prošao je školu. Drag mi je i Čačić, ali mi se nije sviđalo što je u najavi utakmice govorio da suparnik ima toliko milijuna, da je ovakav, a mi ovakvi... Ne volim takav stav, da je tako, ja onda nikoga u Hrvatskoj s Istrom ne bih pobijedio. Ako ćemo po proračunu, bolje da nikamo i ne idemo, a vidjet ćete da baš neću gubiti utakmice. Kad podcjenjujete igrače, a nakon toga trebaju pobijediti, to nije dobro.
Mamić nije vlasnik, ali je gazda
Spomenuli ste mali proračun Istre. Imate stranog ulagača, Rusa Mihaila Ščeglova. U Splitu su se digli na noge kad su Amerikanci poželjeli kupiti Hajduk. Jeste li pobornik stranih ulagača?
– Ili ćete tako ili nikako. Naravno da su investitori dobro došli. Svaki klub treba imati gazdu. Dinamo, iako nije privatni klub, ima gazdu i zato funkcionira tako dobro, Zdravko Mamić je pravi gazda, iako je gospodin Barišić predsjednik. Možemo mi voljeti Mamića i Dinamo ili ne, ali oni funkcioniraju ne dobro, nego odlično. I ne treba biti ljubomoran na njih kad su ljudi sposobni. Dinamo je dobio samo stadion, i to ružan, pa ga je uredio a i dalje radi. Tko brani nama u Istri da budemo takvi? No, klub mora imati gazdu, dobro znam što sam prošao prvi put kad sam bio u Puli, pa u Karlovcu. Imate predsjednika nogometnog idiota koji misli da o nogometu sve zna, i taj može sve uništiti. Bez problema vam svašta obeća, a zna da neće ispuniti. I samo se slika po novinama. A za to nitko ne odgovara. Mi imamo gazdu, Ščeglov se brine o klubu, tu je i kad je kriza, znate da imate nekoga. Možda sutra dođe netko s više novca, možda ja neću biti trener, ali će se stvari vrtjeti. I pitanje je što bi bilo s Istrom da gospodina Ščeglova nije bilo. Možda je i bolje ovako nego onako kako rade neki klubovi. Split prošle godine potroši 30-40 ili ne znam koliko milijuna kuna. Mi potrošimo deset i jedno smo mjesto iza Splita. Da mogu sad imati proračun od 20 milijuna, ne bih pričao, nego jamčio drugo mjesto, odmah iza Dinama. Glupost je kad netko kaže da će napasti Dinamo, to nitko ne može. Ne zato što je najbogatiji, nego zato što godinama radi najbolje, to je stroj koji melje. Ako se Dinamo naljuti, samljet će suparnika zbog svoje kvalitete. To je drugi svijet. A koristit će im ova jača liga, Dinamo će profitirati. I neka. Ali će profitirati i Hajduk, Lokomotiva i Rijeka jer će ove godine četiri puta igrati s Dinamom. Igrat će, doduše, i s Istrom četiri puta, i neka ne misle da će im biti lako.
Nije baš ni Dinamu bilo lako s Istrom.
– Ma pustite to, čim se naljute, samelju vas. Ali, neću se valjda nadigravati s njima, ha-ha – zaključio je svoju obiteljsko-nogometnu priču stasom velik Igor Pamić, ali još puno veći kao čovjek.
>>Igor Pamić: Alen je htio biti golman, a vidite kakva je sudbina