Izbori: Bozanić ili Mesić

Mnogo vike nizašto! Tako bi se mogla ocijeniti kampanja za drugi izborni krug kad se njezina bučnost i važnost koja se pridaje budućem predsjedniku države usporede s njegovim oskudnim ustavnim ovlastima. Kao što je u Mesićeva dva mandata zapravo jedino važno bilo ozračje koje je on stvarao, tako će biti i ubuduće.

Na žalost, to je ozračje u posljednjih deset godina bilo obilježeno Mesićevim antifašizmom, “detuđmanizacijom”, prividom da se zemlja demokratizira i otvara svijetu, ali sve su to bile floskule i zastor iza kojega su se rasprodavala nacionalna bogatstva, gazio ponos i Hrvatska pretvarala u koloniju moćnih zemalja EU.

Tako je bilo i zato što su zapravo dosad na čelu zemlje, i na Pantovčaku i u Banskim dvorima, bile “povijesne ličnosti”. Nakon Tuđmana, kojemu tu povijesnost ni najljući protivnici danas ne odriču, na svoj su način historijske uloge pripisivane i dvojcu Račan – Budiša, i Mesiću, i Sanaderu. Takvih osoba više nema, a pogotovo to nisu predsjednički kandidati Milan Bandić i Ivo Josipović.

Tko god pobijedio, bit će ograničen ustavnim ovlastima i izostankom misionarstva. I zbog godina, i zbog nedostatka karizme, i zbog osobnog stila, bio na Pantovčaku Josipović bio Bandić – bit će u sjeni prošlosti. Ali atmosfera koju bi u zemlji stvorio Josipović bitno bi se razlikovala od atmosfere koju bi stvorio Bandić. Josipović je izraziti ljevičar, sa stigmom haaškog miljenika, sklon je crno-bijelom slikanju svijeta, a i po tome i po polumrtvačkom govoru poprilična je kopija Stipe Šuvara.

Njegovo jahanje na pravdi u kampanji je apsurdno jer pravdu u zemlji kroje policija, tužiteljstva i sudovi. Ni kad je riječ o sustavu, on društvo ne može učiniti nimalo pravednijim jer po ovlastima u bešćutnom kapitalizmu ne može baš ništa promijeniti. Stoga su njegove fraze samo za prigodu u kojoj zlorabi autoritativnost dužnosti za koju se kandidirao.

Ali u svom činovničkom stilu Josipović kao vrstan pravnik i racionalni predsjednik i prema vani i prema unutra može biti dobra zaštita za Hrvatsku i njezina korektna prezentacija. Ako ne bi bilo ništa od Josipovićeve pravde, ne bi bilo ni od Bandićeva “idemo raditi”. Jer neće imati što raditi.

Dužnost koju bi imao na Pantovčaku posve je suprotna dosadašnjem upravljanju Zagrebom, u kojemu je imao izvršnu vlast i raspolagao golemim novcem. Zanemari li se Josipovićevo ljevičarstvo, koje bi sigurno došlo do izražaja u mnogim prilikama pa zacijelo i bilo suprotno stavovima i osjećajima golemog broja građana, Bandić bi više sličio Mesiću nego njegov protukandidat. Populist koji ne može živjeti bez predstava i svakidašnje javne proizvodnje svoga ja bio bi zacijelo zabavniji i privlačniji medijima, dakako, i onima koji bi ga čerečili.

Za razliku od sivila koje bi se s Josipovićem kao predsjednikom širilo s Pantovčaka, Bandić bi bio “jedan od nas”, svenazočan i samouvjeren.

S njime bi se desna, konzervativna, vjernička Hrvatska osjećala samopouzdanijom, ali ni lijevo-liberalna ne bi patila. Bandić je, na primjer, bio vrlo oprezan u određivanju trga za dr. Franju Tuđmana u Zagrebu, i doista je žalosno vidjeti onu ploču s natpisom “Trg dr. Franje Tuđmana” na uglu parka ispod Vinogradske, gdje psi zapišavaju stabla, a trg nema nijedne zgrade! A ni čuti nije htio za promjenu naziva Trga maršala Tita! Može li ta obzirna širina, koja bi po svemu trebala biti prihvatljivija, pobijediti isključivu Josipovićevu crvenu uskoću?

Možda se odgovor krije u činjenici da je najviše odjeka među potporama kandidatima imala potpora sadašnjeg predsjednika Josipoviću i Crkve Bandiću. Simbolično govoreći, preksutrašnja dvojba Bandić ili Josipović bit će i dvojba – Bozanić ili Mesić.