Neprijateljski razlaz između predsjednika države i njegovih ključnih savjetnika ili suradnika u Hrvatskoj događa se izuzetno rijetko. Sada smo svjedoci takvog razlaza predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i njezina donedavno najbliskijeg suradnika, savjetnika za unutarnju politiku Mate Radeljića.
Premda sada mnogi drže takav razlaz nezapamćenim, to je zbog dojma koji se stekao nakon uistinu dramatičnog priopćenja kojim je Radeljić opisao do u detalje kako ga se predsjednica riješila. Ako je istina to što Radeljić tvrdi, to jest skandal u koji je Radeljić upetljao i svog bivšeg poslodavca, dakle predsjednicu, ali i Sigurnosno-obavještajnu agenciju SOA-u, a piše i da su mu zaprijetili fizičkim napadom bude li neposlušan.
Ovakav je razlaz dakle i zbog zajedničkog interesa medija za političku priču s okusom bizarnosti šokantan za sve sudionike, kao i za javnost. Potpuno je sigurno da će se svim sudionicima nanijeti štetu, pa čak i bez obzira na to utvrdi li netko od mjerodavnih na kraju i bude li uopće istrage, je li to što je Radeljić obznanio naciji točno ili izmišljeno.
Ovakav vrlo sličan šokantni razlaz zbio se međutim u hrvatskoj politici još prije dvadeset godina, kada je puklo između predsjednika Franje Tuđmana i jednog od njegovih ključnih dugogodišnjih i najbližih suradnika, tadašnjeg predstojnika Ureda Hrvoja Šarinića.
Odmah po odlasku Šarinića s Pantovčaka 1998. on se javio uredništvu jednog dnevnog lista i ubrzo je osvanuo intervju koji je potresao i šokirao političku scenu i javnost. U velikom intervjuu Šarinić je progovorio o odnosima u državnom i stranačkom vrhu te je izravno optužio još jednog od najutjecajnijih Tuđmanovih suradnika, njegova savjetnika za unutarnju politiku Ivića Pašalića da ga prisluškuje i da stoji iza niza članaka koji su protiv Šarinića.
Tako se otkrilo i zašto se Šarinić razišao s Tuđmanom, jer je očito inzistirao da Tuđman raskrsti s predstavnicima tzv. desne struje u HDZ-u, da se makne i Kutlu, a lansira Todorića. Poslije će Šarinić biti gotovo opsjednut tim ideološkim protivnicima s desna, da je čak bio uvjeren kako su osobe iz tajnih službi, a koje je navodno nadzirala desna frakcija HDZ-a, skrivile i prometnu nesreću u kojoj je u središtu Zagreba na jurećem motoru poginuo njegov sin.
Čak je poslao nakon nesreće i taj motor u Francusku na vještačenje, no pokazalo se da je to ipak bila nesreća, da se nije radilo o sabotaži. Poslije će i njegova ekskluzivna knjiga u kojoj je govorio o svim svojim pregovorima sa Slobodanom Miloševićem također uzburkati scenu, a svi protivnici Tuđmana rado će je koristiti kako bi dokazivali da je Tuđman ipak želio dijeliti BiH.
Može se dakle reći da je i Šarinićev raskid s Tuđmanom za sve sudionike bio izrazito štetan, vjerojatno stoga što je i taj razlaz bio neprijateljski. Poslije je ipak Šarinić zadržao odnos poštovanja prema veličini i umješnosti prvog hrvatskog predsjednika, a i branio ga je od napada po drugim pitanjima i time obrano i sve ono što je u 1990.-ima zajedno s Tuđmanom i politički kreirao i provodio.
Tuđmanovo vrijeme općenito, karakteristično je po pojavi mnogih jakih osoba s političkim i osobnim integritetom i sposobnostima. Tuđman je svoj savjetnički i suradnički najbliži krug formirao prema sebi. On je bio izuzetno jaka osoba i lider, i kao takav u pravilu u svojoj najbližoj okolici nije trpio birokrate i ulizice, nego je birao jake osobe.
Takvi su bili i Pašalić i Šarinić i Gojko Šušak. I prema Ustavu, predsjednik je tada imao puno veću moć nego aktualni hrvatski predsjednici jer je on predstavljao i izvršnu vlast, pa je de facto postavljao i Vladu. Bilo je, dakle, logično da u svom kabinetu ima i osobe koje su bile sposobne sukreirati, provoditi i odgovarati za posao koji im je bio dodijeljen.
No, bez obzira na razliku u ustavnim ovlastima, uvijek se potvrdi da jaki lideri biraju jake savjetnike i suradnike, a slabi biraju sebi ravne ili još lošije. To je opće pravilo koje, osim u politici, vrijedi i u biznisu. Jaki, dakle, imaju pit bulove, a slabi pudlice. Pit bulovi obavljaju bolji posao, ali teško ih je nadzirati jer su kreativni i ambiciozni, no i to se može srediti i ostat će mu vjerni ako je gazda dovoljno jak.
S pudlicama je lakše, no one ne vrijede ništa, a često se pokaže da nisu niti vjerne jer će, kad se stvari promijene, i novom gazdi poslušno stati uz noge. Postoji još jedno pravilo koje su znali poštivati i oni koji su došli nakon Tuđmana, Stipe Mesić i Ivo Josipović, kod kojih je isto bilo razlaza s ključnim ljudima, no i u smjeni su zadržali, ako nisu tražili previše, egzistenciju i nastavak karijere na drugom mjestu, pa se nisu pretvorili u “tempirane bombe”.
>> Pogledajte video "okršaja" Plenkovića i Bernardića u Saboru
Problem je u tome što danas političarima nije stalo do Hrvatske nego do vlasti a 91, su bili prisiljeni boriti se za vlastiti život . Teška vremena rađaju vođe a ovo što danas imamo , nedaj bože nikom.