Je li ciparski ili slovenski problem veći od američkog?

Pomalo je začudno koliku pozornost svjetskih poslovnih medija privlače fiskalni problemi pojedinih zemljica, a da se ključno pitanje svih pitanja, ono američko, s nepodnošljivom lakoćom ostavlja po strani. Primjerice, već je danima u fokusu mainstream poslovnih medija s punim pravom jedan mali Cipar. Ajde, način na koji je riješen problem ciparskog bankarstva zaista otvara neka krupna sistemska pitanja poput budućih načela rješavanja bankarskih kriza u Europskoj uniji. Međutim, zanimljivo je da je uz Cipar od velikih i ozbiljnih medija po glavi poprilično dobila i jedna mala Slovenija. Naš alpski susjed ni blizu nema tako krupne ekonomske probleme kao Cipar. Istina, imaju problem loših potraživanja Nove ljubljanske banke kao i Nove kreditne banke Maribor (potonja jedina uz tri ciparske banke nije zadovoljila traženi koeficijent adekvatnosti kapitala u EU). Slovenci u ovoj godini trebaju prikupiti ukupno 3 milijarde eura za financiranje države te još oko milijardu za saniranje problema u bankama. Čak i da im u bankama fali tri puta veći iznos, ta mala Slovenija ima fiskalne kapacitete koji joj omogućavaju relativno elegantno rješavanje tih problema. Drugim riječima, drama u Sloveniji nije niti bi trebala prerasti u dramu epskih razmjera. Ipak, veliki i ugledni mediji proglasili su Sloveniju šestim kandidatom za traženje pomoći od EU. Investicijska zajednica već ih je stavila pod izuzetan pritisak. U tjednu kad je Hrvatska prodala obveznice po 5,63 posto, Slovenci su se pridružili društvu loših europskih zemalja sa 6,36 posto. Najednom je Slovenija daleko od “odlikaša” – Češke, Poljske, Slovačke... – a u društvu je Mađarske i Hrvatske. Ovom prilikom nećemo ulaziti u zaista duboke strukturne probleme Slovenije. Razloga za brigu za Sloveniju zaista ima, ali baš toliko da jedan vrlo ozbiljni i preugledni Bloomberg pusti svog poznatog kolumnista Jonathana Weila da pozove Slovence u juriš na banke? Weil je u svojoj kolumni napisao: “Izdaj svoju banku prije nego ona izda tebe” te objasnio da veliki slovenski štediše trebaju raspršiti svoje uloge po drugim bankama. Zamislite da netko kaže da u Hrvatskoj trebate kao veliki štediša (s više od 100.000 eura) prebaciti svoj novac iz jedne od velikih drugih banaka jer bi on mogao biti ugrožen, a da je pri tome nejasno koje su to druge velike banke zaista sigurne? Nije bilo lako Slovencima ovih dana.

S druge strane, vrijeme kad se naveliko pisalo o fiskalnoj litici Sjedinjenih Država davno je završilo, kao da su nestala i sva pitanja otvorena tijekom ne baš suptilne političke svađe američkih republikanaca i demokrata oko smanjivanja dosad neviđene proračunske rupetine u povijesti planeta Zemlje. A i šire, koliko nam je zasad poznato.

Istina, proračunski deficit SAD-a nije na rekordnim razinama. Eksplodirao je u 2009. godini kad je dosegao 1,4 bilijuna dolara, a sada iznosi oko 900 milijardi dolara.

To smanjenje ne znači da je takav golem deficit dugoročno održiv te da su veliki mediji logični kad naveliko pišu o nekakvim ciprima i slovenijama u situaciji kad bi svako ozbiljnije nakašljavanje američkog diva moglo uzrokovati globalno padanje na leđa svih nas, i velikih i malih.

Pobornici Keynesa, poput Krugmana, reći će da teorija izdašnih ekonomskih stimulansa lansiranih 2009., teških 787 milijardi dolara funkcionira jer američka ekonomija raste. Međutim, mudri skeptici mogu postaviti nekoliko jako nezgodnih pitanja zbog kojih će se racionalni ljudi osjećati jako, jako nesigurno.

Prvo, i uz gospodarski rast u 2007. američki fiskalni prihodi dosegli su 2,568 bilijuna dolara. Uz rast BDP-a nisu se naročito oporavili ni do prošle godine kad su dosegli 2,469 bilijuna. A potrošnja je ove godine zacementirana na 3,8 bilijuna dolara. Drugo, SAD ima enorman trgovinski deficit od 540 milijardi dolara, a to ne znači da američka ekonomija ima fantastičan kredibilitet kod trgovinskih partnera koji Amerikancima ne samo prodaju robu nego i posuđuju novac. Upravo suprotno, američki rast vjerojatno je temeljen na nevjerojatno izdašnim fiskalnim i dugogodišnjim monetarnim stimulansima te potrošnji. Ključno je pitanje koliko je već velik prikriveni inflatorni balon u Sjedinjenim Državama te gdje će i kako puknuti. Amerika se od najvećeg kreditora pretvorila u jednog od najvećih svjetskih dužnika. Izvozničko društvo postalo je uvozničko, a razuzdana potrošnja Amerikanaca koji su prestali akumulirati štednju financira se iz kredita? Što će biti kad Japanci, Kinezi, Britanci... počnu povlačiti svoja ulaganja u američke dužničke i vlasničke vrijednosne papire? Kako će društvo koje je počelo gubiti proizvodnu osnovu i “razvilo” se u “uslugašku” ekonomiju (proizvodnja čini samo 12 posto BDP-a) vratiti dug zemljama koje zaista proizvode nešto konkretno? Zasad se sve opravdava rastom BDP-a. Brine li se itko što zapravo prikazuje taj veliki američki BDP? Koliko je u njegovu rastu korejskih i japanskih automobila? Bilo kako bilo, je li slovenska problematična milijarda zaista izvanredna vijest za jedan Bloomberg?