Je li nam Šešeljev Vučić došao pravcem Virovitica-Karlovac-Karlobag

Malo-pomalo, i dođe u Zagreb Aleksandar Vučić, kažu - najutjecajniji srbijanski političar, potpredsjednik srbijanske vlade, lider Srpske napredne stranke, ministar informiranja u Miloševićevoj vladi i nekad istaknuti član Šešeljevih radikala. Nije rečeno kuda je došao, a ne bismo se čudili da je išao smjerom o kojem je govorio prije, četiri-pet godina. Dakle: “Hoćemo samo ono što je naše. Srpsko. A to jesu i taj Karlobag i Ogulin i Karlovac i Virovitica i sve te srpske zemlje. I to moraju da znaju”. Mogu li se i te riječi svrstati u suprotna mišljenja koja možemo imati o nekim događajima iz prošlosti a da ipak surađujemo i da nas to ne razdvaja u budućnosti, kako reče srbijanski potpredsjednik na HTV-u? Teško! Jer to nije mišljenje o nečemu nego posezanje za tuđim, to je bio cilj srpske agresije, a Vučić je te riječi izgovorio gotovo dvadeset godina poslije početka rata, tako reći jučer. To će reći da on nije odustao od “srpskih zemalja” nego se samo nastoji prilagoditi novim okolnostima u kojima se Srbija našla. Stoga ne treba vjerovati u njegovu iskrenost, samo treba prosuđivati koliko njegove opačine u tim okolnostima mogu biti djelatne a koliko ih mora potisnuti.

Nipošto, dakle, Aleksandar Vučić kao ni svekolika današnja srbijanska vlast nisu zaslužili ono što navješćuju Vesna Pusić i Ivo Josipović - mogućnost povlačenja tužbi za genocid. Jer su, eto, kako pokazuje sotinski slučaj, počeli otkrivati grobnice u ratu nestalih Hrvata. Tužbu za genocid Hrvatska je sudu u Haagu podnijela 1999. godine, a Srbija je uzvratila protutužbom 11 godina poslije. To jasno govori da je, za razliku od hrvatske, srbijanska tužba samo zakasnjela dosjetka na tragu trajnoga izjednačavanja krivnje pa i prebacivanja krivnje na hrvatsku stranu, da je njome Srbija dala do znanja kako ne želi priznati agresiju, i, što je najvažnije, da ne želi snositi posljedice rata. Povlačenje tužbe za genocid značilo bi odustajanje od svega što znači povijesnu odgovornost napadača i povijesna stradanja, patnje i prava žrtve. Dok je rat u Hrvatskoj plamtio, dok su pripadnici Vučićevih i Šešeljevih postrojbi klali po Hrvatskoj,

Vesna Pusić je u Zagrebu organizirala sramotni razgovor između probranih srbijanskih i hrvatskih intelektualaca na kojem se izjednačavala krivnja za rat, pa i ne čudi lakoća s kojom najavljuje povlačenje tužbi. Dosad je mnogo puta pokazala da je ne zanimaju hrvatski nacionalni interesi, hrvatska stradanja i patnje. Ankete pokazuju da je oko 70 posto Hrvata protiv povlačenja tužbe za genocid, zacijelo nisu promijenili mišljenja poslije otkrića grobnice u Sotinu, a pogotovo ga neće promijeniti zbog iznenadnog mirotvorstva sadašnje vlasti koju čine malo umivene nekad najkrvoločnije stranke u Srbiji.

Nevjerojatna je i lakoća s kojom se u hrvatskoj političkoj eliti više uopće ne spominje ratna odšteta, a čak je i Stipe Mesić znao u Beogradu izazvati ogorčenje govoreći o petnaest milijardi eura, koliko bi po njegovoj procjeni ta odšteta trebala iznositi. Nisu u ratu stradavali ni Ivo Josipović, ni Vesna Pusić, ni Zoran Milanović. U ratu je stradavao narod, pa bi i narod trebao odlučivati i o tužbi za genocid i o zahtjevu za ratnu odštetu. Sotinu i više godina traje mentalna ovisnost hrvatskih političara o Srbima, iz jedne Jugoslavije prenesena je u drugu, iz druge u pak u samostalnu Hrvatsku samo zato što je vode djeca komunizma, a jugokomunizam je uvijek značio političku prevlast Srba, vječitu krivnju Hrvata i bdijenje crvenih vlasti nad njihovom izmišljenom zloćudnošću.

Povlačenje tužbi za genocid uvelike bi značilo trijumf takve politike i takva mentaliteta, izbrisalo razliku između agresora i žrtve, Srbiju rasteretio zločinačkoga naslijeđa, a svi ti srpski dobitci bili bi hrvatski gubitci. To bi pojačalo opreku između vlasti i naroda, no ova vlast kao da na tome sustavno radi. Ali što god je Jelačićev plac tješnji za prosvjednike, sve tješnji će joj biti banski dvori.