Sve donedavno, svemoćni “sivi kardinal” poljske politike Jarosław Kaczyński razmišljao je o povlačenju. Reizbor aktualnog poljskog predsjednika i njegova političkog saveznika Andrzeja Dude prije nekoliko mjeseci bio je veliki test za njegovu kontroverznu vladavinu. Drugom Dudinom predsjedničkom mandatu tada je ozbiljno zaprijetio popularni gradonačelnik Varšave Rafał Trzaskowski, intelektualac i liberal, koji je krajem prošle godine s gradonačelnicima Budimpešte, Bratislave i Praga potpisao “Pakt slobodnih gradova”.
Njime su se gradonačelnici prijestolnica zemalja Višegradske skupine obavezali na zajedničko djelovanje protiv vladajućih populista u svojim zemljama, a u obranu liberalnih i zelenih politika. Duda je na kraju ipak tijesno pobijedio Trzaskowskog. Osim što je to udahnulo novi život nestabilnoj vladajućoj koaliciji i povećalo moć vladajuće stranke Pravo i pravda (PiS), nova izborna pobjeda ohrabrila je Kaczyńskog, poljskog vladara iz sjene, iako se lako moglo dogoditi i da Dudin poraz označi početak urušavanja poljskog nedemokratskog “iliberalnog” režima, njegovog životnog projekta.
Dudina pobjeda od iznimne je važnosti za Kaczyńskog. Iako mu Ustav daje pravo veta na zakone, Duda je u proteklom mandatu poslušno izvršavao sve naloge vladajućeg PiS-a i potpisivao sve zakone što ih je vladajuća većina izglasala u Sejmu, pa i one sporne i kontroverzne, u kojima su europske institucije prepoznale ugrožavanje demokratskih standarda i vladavine prava, osobito u području pravosuđa. Duda nikad nije iskoristio pravo veta, niti je pokazao spremnost biti predsjednik koji će nadzirati monopol vlade jer bi tako doveo u pitanje realizaciju plana o konzervativnoj preobrazbi poljskog društva.
Društvo straha i nesigurnosti
A bez kontrole i kočnica, Kaczyński je ovih dana samo nastavio ono što je započeo još sredinom prošlog desetljeća, kada su Jarosław i njegov brat blizanac Lech prvi put došli na vlast, i to Jarosław kao premijer, a Lech kao predsjednik, što je valjda bio prvi takav slučaj u povijesti. Braća Kaczyński već tada su zapanjila Europu ekstenzivnim korištenjem eurofobije, germanofobije i antisemitizma u političke svrhe. Bili su pioniri populizma i radikalizma koji će tek kasnije postati sveeuropska pojava. Umjesto ekonomije, braću Kaczyński zaokupili su lustracija i lov na komuniste koje su nemilosrdno otkrivali čak i u svećeničkim redovima, donoseći Poljacima svijetlu lustriranu budućnost, desetljeće i pol nakon pada komunizma.
Radilo se o valjda najvećem lovu na vještice u suvremenoj povijesti. Kaczyński je pokazao sličnu upornost i nepopustljivost i ovih dana, kada je poljski Ustavni sud, na inicijativu vladajućeg PiS-a, donio odluku o gotovo potpunoj zabrani pobačaja. Odluka je izvela na ulice Varšave i drugih poljskih gradova više stotina tisuća prosvjednika na najvećim demonstracijama u Poljskoj od pada komunizma. I prije toga Poljska je imala jedan od najrestriktivnijih zakona o pobačaju u Europi, a prema najnovijoj odluci Ustavnog suda pobačaj bi bio gotovo u potpunosti zabranjen, na što su organizacije za prava žena odgovorile kako je riječ o “ratu protiv žena” i odluci koju su diktirali desni fundamentalisti.
Međutim, temelje za tu odluku braća Kaczyńsky položila su još prije 15 godina, kada je u Poljskoj pod njihovom vlašću onemogućena racionalna i slobodna rasprava o problemu LGBT osoba i abortusu. Braća Kaczyńsky tada su krenula u svoj križarski rat protiv starih sila, ostataka starog režima, duboke države, liberala i Rusa, a Poljska je ubrzano postajala društvo straha i nesigurnosti. Zakon o lustraciji otvorio je put kadrovskim čistkama, a brojne sposobne službenike zamijenili su poslušni i lojalni partijski kadrovi, što je dodatno politiziralo državnu upravu. Kada je Ustavni sud 2007. godine ukinuo većinu odredbi lustracijskog zakona, vladajući su uzvratili donošenjem zakona koji vladi omogućava imenovanje i razrješenje sudaca, čime je okončana neovisnost sudova. Međutim, politički projekt braće Kaczyńsky naprasno je prekinut 2007., kada PiS gubi izbore.
Na vlast dolazi proeuropska Građanska platforma, koja je na europskoj razini članica konzervativno-kršćanske Europske pučke stranke, poljska verzija HDZ-a, što također svjedoči o političkom profilu braće Kaczyńsky i radikalizmu njihovog PiS-a. Lech Kaczyńsky, dakako, ostaje na predsjedničkoj dužnosti sve do tragičnog pada njegova aviona u Smolensku 2010., kada uz predsjednika gine i cijeli poljski politički i vojni vrh. Riječ je o tragediji koju je Jarosław Kaczyńsky kasnije pretvorio u mit i iskoristio za kreiranje teorije zavjere prema kojoj nije riječ o nesreći nego o sabotaži i izdaji u kojoj su sudjelovali tadašnja poljska vlada kojoj je na čelu bio Donald Tusk i ruska kontrola leta koju optužuju da je namjerno izazvala katastrofu. Jarosław Kaczyńsky na izvanrednim predsjedničkim izborima pokušava nastaviti ono što je na predsjedničkoj dužnosti započeo njegov brat, ali ne uspijeva. Međutim, Kaczyńsky ne odustaje. Vraća se na vlast 2015. godine, a Duda, njegov predsjednički kandidat, postaje predsjednik.
Konzervativni prevrat, započet sredinom prošlog desetljeća, mogao je biti nastavljen. Kaczyńsky je sada iskusniji i pripremljeniji nego u prvom mandatu, a njegova moć i utjecaj veći su nego ikad. Već je tada odlučio da će političkim procesima upravljati iz pozadine, tako da odonda nije bio na visokim državnim pozicijama, ali mu čelna pozicija u PiS-u daje moć. Kažu i da je Lech, iako nije bio umjerenjak, bio umjereniji od Jarosława i funkcionirao je kao protuteža Jarosławovu radikalizmu, što je vjerojatno utjecalo na činjenicu da je, kada je Jarosław ostao sam, drugi pokušaj temeljite preobrazbe poljskog društva, jer to je ono što zapravo jedino zanima Jarosława Kaczyńskog, bio radikalniji i dosljedniji od prvoga.
Kaczyńsky je dokaz da autokrati u Europi ne dolaze na vlast prevratima, nego izborima. Kaczyńsky je već u prvim danima izvršio tako brutalan udar na Ustavni sud i javne medije da je tadašnji šef Europskog parlamenta Martin Schulz prve poteze nove vlasti u Varšavi nazvao “državnim udarom”, na što je tadašnja poljska premijerka Beata Szydło na prvoj sjednici svoje vlade donijela odluku o micanju europske zastave iz prostorije u kojoj vlada zasjeda. Bivši poljski predsjednik i nekadašnji legendarni vođa sindikata Solidarnost Lech Wałęsa tada je ocijenio da zemlji, ako nova vlast ne ublaži svoju politiku, prijeti “građanski rat”. Wałęsa dobro poznaje braću Kaczyńsky još iz vremena Solidarnosti, a početkom devedesetih ih je kao predsjednik imenovao svojim savjetnicima, ali se kasnije s njima sukobio.
I suci i mediji pod čizmom
Kaczyński, međutim, nije poslušao Wałęsu. Napokon ga ništa više nije moglo zaustaviti. Njegov PiS ostvario je takvu pobjedu da je mogao samostalno formirati vladu, što se u Poljskoj nije dogodilo od prvih višestranačkih izbora. Na čelu zemlje bio je Duda, vladu je formalno vodila Beata Szydło, a iz pozadine je konce povlačio Kaczyńsky. Njegov je cilj uspostava totalne vlasti, a sve u namjeri da provede sveobuhvatnu preobrazbu poljske politike i društva. U tom je cilju nova vlast, odmah nakon što je pacificirala Ustavni sud, ubrzo preuzela nadzor nad medijima, ignorirajući zgražanje i ogorčenje europskih čelnika i europskih medijskih organizacija.
Nakon preuzimanja kontrole nad medijima i Ustavnim sudom, Kaczyńsky je preuzeo kontrolu nad pravnim sustavom gradeći desničarski autoritarni sustav koji izvana izgleda kao demokracija, iako je riječ o neliberalnom hibridnom sustavu koji često uspoređuju sa sustavom što ga je u Mađarskoj uspostavio Viktor Orbán, iako između Kaczyńskog i Orbána postoje bitne razlike. Za razliku od Orbána, kojeg ne zanima ideologija nego isključivo vlast, zbog čega je na svom političkom putu s lakoćom mijenjao ideologije i od liberala postao zagriženi nacionalist i konzervativac, Kaczyńsky duboko vjeruje u ono što pokušava ostvariti u Poljskoj.
Dok je Orbán, prije nego što je postao veliki vjernik, napadao Katoličku crkvu, Kaczyńsky zaista jest vjernik. Orbán je u politici jer je želio steći moć i bogatstvo, a ideologije i politika samo su sredstvo kojima je to mogao ostvariti. Kaczyńsky, koji je sve do prije koju godinu živio s majkom i nije imao račun u banci, doista smatra da Poljska treba biti katolička i vjerska država koja jedino može opstati ako se drži tradicionalnih vrijednosti: Bog, narod i obitelj. Više od stotinu tisuća Poljaka okupilo se prije nekoliko godina u Krakovu na ustoličenju Isusa Krista za poljskog kralja, kada je novom kralju predana sva vlast nad zemljom i poljskim narodom, uz obećanje da će zemlju podrediti Isusovim zakonima. Bizarnom događaju uz poljske biskupe prisustvovali su i predsjednik Duda i premijerka Szydło, čime je taj događaj poprimio politički, a ne samo vjerski značaj.
I upravo to Kaczyńsky sada čini, pokušavajući vješto iskoristiti epidemiju koronavirusa za realizaciju svoje konzervativne agende. Suočen s masovnim prosvjedima građana zbog zabrane pobačaja, glavni arhitekt poljske društvene i političke regresije pozvao je Poljake da se upute na ulice u obranu crkava “po svaku cijenu”, optužujući prosvjednike da žele uništiti državu i poljski narod – i to samo zato što su prosvjednice prekinule nekoliko nedjeljnih misa i na crkvama je ispisano nekoliko grafita – što su mnogi shvatili kao zeleno svjetlo moćnim poljskim ultradesničarskim i nacionalističkim skupinama za nasilje nad prosvjednicima. Kada su se prosvjedi pretvorili u opći protuvladin bunt, vladajući su napravili korak unazad.
Iako je odluka Ustavnog suda trebala stupiti na snagu objavom u službenom listu, to se nije dogodilo, čime se samo ponovno potvrdilo kako je riječ o odluci politike, a ne ustavnih sudaca. Vladajući su odjednom počeli govoriti o dijalogu s prosvjednicima i opozicijom, a predsjednik Duda je u parlament uputio “kompromisni” zakonski prijedlog koji bi ipak omogućavao pobačaj u pojedinim slučajevima teškog oštećenja ploda, ali ipak ne u svim takvim slučajevima. Međutim, dosadašnje iskustvo govori nam da Kaczyński ne odustaje tek tako. Odluka o zabrani pobačaja zapravo je finale dugogodišnjih nastojanja i ona uopće nije bila neočekivana. PiS je takvu odluku pokušao progurati i 2016., a onda i 2018., ali nije uspio.
Zabrana pobačaja predstavlja krunu nastojanja poljskih ultrakonzervativaca, a Kaczyńsky dobro zna da vrijeme u politici nije neograničeno i možda osjeća da je era populizma u Europi već prošla svoj zenit. Poljska je nedavno najavila i napuštanje Istanbulske konvencije o sprečavanju nasilja nad ženama, a brojne poljske općine nedavno se proglasile “LGBT free” zonama. Riječ je o svojevrsnim zonama segregacije u kojima je legalizirana spolna diskriminacija, a radi se o području većem od površine Mađarske, na kojem živi gotovo trećina Poljaka. Europa pritom mora biti pažljiva s Poljskom. Sa svojih gotovo 40 milijuna stanovnika Poljska je najveća i svojedobno najuspješnija nova članica EU koja je svojim konstruktivnim odnosom prema Europi bila izborila poziciju lidera nove Europe. Poljska je svojedobno bila i jedina zemlja nove Europe koja je imala potencijal ući u krug nekolicine najvažnijih članica EU, zemalja čije se mišljenje traži prije predlaganja ključnih odluka.
Zbog toga se u jednom trenutku činilo da je Poljska previše važna da bi bila ostavljena na milost i nemilost ultranacionalistima koji u Europi i Bruxellesu vide ono što im je nekoć bila Moskva. No brzo se pokazalo kako Europa nije uspjela izgraditi mehanizme za sprečavanje širenja nedemokratskog i populističkog virusa Europom, a osobito europskim istokom. Kaczyńsky je na europska upozorenja zbog “LGBT free” zona zaprijetio da će blokirati donošenje europskog fonda za obnovu, tvrdeći da neće dopustiti da EU ucjenjuje Poljake i nameće im “tuđu kulturu i identitet”.
EU, naravno, mora odgovoriti na ovakav izazov, a Kaczyńsky vješto koristi činjenicu da se Europa nikako nije uspijevala dogovoriti o uvjetovanju europskih sredstava poštovanjem vladavine prava, iako ovotjedni dogovor o tome između pregovarača Vijeća EU i Europskog parlamenta upućuje na zaključak da bi se i to moglo promijeniti, taj dogovor tek treba biti potvrđen. Europa se, naime, dovela u paradoksalnu poziciju i zapravo je bila primorana financirati autokrate u Poljskoj i Mađarskoj, koji pak istodobno nesmiljeno napadaju europske institucije koje ih hrane, s obzirom na to da se Poljska i Mađarska ubrajaju među najveće korisnike europskih sredstava. Dok su europski čelnici mozgali kako doskočiti nepopustljivom Kaczyńskom, jedna Norveška, koja nije ni članica EU, ali je dio europskog tržišta i uplatiteljica u europski proračun, zbog poljskih zona “bez LGBT-a” odlučila je zamrznuti sredstva za Poljsku, i to zbog “kršenja europskih vrednota”!
Vaše novine nisu više ni za oprat prozore.