Na odlasku iz Elizejske palače, poslije 11 godina vlasti, general De Gaulle – razočaran što su Francuzi na referendumu odbili slatki paketić njegovih reformi (pa je provrijeđen podnio ostavku na predsjednički položaj iako to ustavno nije morao) – osvetnički se loše izrazio o mentalitetu svojih podanika: “U Francuskoj se reforme rade poslije revolucije”! Jedan od najvećih državnika 20. stoljeća rekao je time nešto o svojoj zemlji koja je dva stoljeća plesala između revolucionarnih dubina i plićih reformskih površina, a još više o sebi i svojoj sudbini: karizmatični politički vođa prošao je prije toga dva velika rata (Drugi svjetski rat i rat u Alžiru) i jednu revoluciju (studentsku pobunu 68.), i nekoliko OAS-ovih atentata, kad je bilo puno lakše poginuti nego preživjeti, poskliznuo se na kori od sitnih reformski banana; htio je osloboditi Senat podređenog položaja u odnosu na drugi parlamentarni dom i decentralizirati zemlju, i to u tako maloj dozi da se ništa bitnije ne bi promijenilo u funkcioniranju države. Ostao bi na snazi jakobinski model jake središnje vlasti koji je on sam modelirao po svojim mjerama Ustavom Pete Republike (koji su pisci hrvatskog Božićnog ustava dosta koristili).
Kad im prekipi...
Kozmetičke reforme pokazale su se na primjeru moćnoga De Gaullea kao neprelazne prepreke: državnik koji je lako gazio preko svih ratnih i revolucionarnih planina spotaknuo se na (ne)poznatom mentalitetu Francuza koji je mogao upoznati i na drukčiji način, da je (po)slušao liberalnog intelektualca Raymonda Arona, koji je na vrijeme upozoravao da se u Francuskoj “ne vode reforme” nego se “prave revolucije”. S takvom će gorkom spoznajom o crti nacionalnoga mentaliteta u grob otići i De Gaulleov nasljednik Georges Pompidou, s istom lozinkom za otvaranje vrata raja: “Ovom se zemljom ne upravlja reformama”! Ako Francuzi stvarno više vjeruju u revolucije, kao što to dokazuju njihovi politički i intelektualni velikani, i ako za svaku priliku mogu privesti na barikade jake pričuvne “revolucionarne” snage, onda takvu sposobnost moraju pripisati pozitivnoj slici kakva se dva stoljeća stvara o vlastitoj revoluciji, kao o raju na zemlji u kojoj su ostvareni (revolucionarni) ideali o slobodi, bratstvu i jednakosti. Cijeli literarni i intelektualni pogon radio je na tome da izgradi pozitivni i simpatični lik revolucionara tipa Gavrochea i Jeana Valjeana, kome su onda u Sartreovim i Foucaultovim intelektualnim radionicama dodavali malo pudera, da privlačnije izgledaju.
Među velikim europskim narodima Francuzi nisu najnezahvalniji prema svojim vođama da bi se uklapali u Brechtovu definiciju o tome da se njihova veličina očituje i u tome da im ne trebaju heroji. Stvarali su oni svoje heroje, čak su im podigli i posebno počasno mjesto (Panthéon) gdje se “zahvalna domovina” odužuje svojim “velikim ljudima”. Njihova je revolucija donijela slobodu, a ne teror, kao kasnije revolucije 20. stoljeća; čak su i nositelji revolucionarnoga terora, Robespierre i Danton, u nacionalnoj memoriji pretežito pozitivni likovi, na koje se mogu pozvati i današnji demokrati kad vode svoje “revolucije” na ulicama. Prkosni narod, kad mu prekipi, kao što se to sve češće događa sa sadašnjom vladom, vidi na ulici ono što ne može ostvariti u Nacionalnoj skupštini i u Senatu; imaju i Francuzi svoje mostove s kojih reforme padaju u vodu! Mit o narodu koji s vremena na vrijeme silazi na ulicu ne bi se nikako mogao uklopiti u čerčilovsku shemu po kojoj je “zakon rulje posljednja stvar koja nalikuje na demokraciju”. Mit je kao vulkan: nije uvijek aktivan, a kad proradi, ugrožava sve što mu je na putu. Provala “narodne volje” možda se i zaustavi kad se jedna okrugla kožnata stvar planetarne sposobnosti da okupi više ljudi nego politika stane kotrljati po zelenoj travi. Možda će njena božanska moć na kraju natjerati i političke “bogove” i sportske “vjernike” da se vrate u svoje katedrale, i da zajednički mole da njihova zemlja opet postane prvak Europe!
Danonoćno bdjenje
Ne može se zanemariti da je nogomet tradicionalno dobar medij koji gura političare u prvi plan i da navijački puk svojim milodarima uzdržava Messije, Ronalde i društvo skupo plaćenih nogometnih profesionalaca na mjesečnim plaćama koje oni ne mogu ostvariti za cijeloga života, i tako žive u krivome uvjerenju da bez njih ne bi bilo nogometa. Iz sukoba na brvnu, koji se izrodio iz pokušaja Hollandeove vlade da napokon provede jednu reformu (radnoga zakonodavstva) po kojoj će socijalisti biti upamćeni i kad od iduće godine ne budu više na vlasti, i otpora radnika (i drugih zaposlenika), kojima je ionako dosta “divljega kapitalizma”, rodila se socijalna pat-pozicija: vlada ljevice vježba mišiće na onome dijelu “radnoga stanovništva” koji bi im bio bliži da već nije dezertirao prema krajnjoj desnici; prosvjednici, pak, dokazuju karakter, i kažnjavaju vlast za koju već dugo ne osjećaju da je njihova.
Socijalna dijalektika učinila je svoje, nove tehnologije i globalizacije dodale su šlag na tortu: ostaci Marxove “radničke klase” sakrili su se pod skute Marine le Pen, u varljivoj nadi da će tamo preživjeti dvije opasnosti koje ih ugrožavaju – “invaziju” muslimana i “novi hegemonizam“ globalnoga novca. Socijalisti već dugo ne stanuju u “zonama globalizirane komunikacije”, gdje je “divlji kapitalizam” gurnuo “u izolaciju, na periferiju ljude bez posla i bez javnoga servisa”, kako to zapaža lucidni sociološki um Alaina Tourainea. Sa srednjom klasom, koja oko pobunjenih ulica podiže svoja debatna naselja, stanje je još dramatičnije: desnica je gura u bijedu liberalnom politikom koja uspješno proizvodi nezaposlenost i stvara nepodnošljiva raslojavanja, a ljevica je od nje digla ruke jer nema odgovora na njihove socijalne probleme. Ulica ostaje kao mjesto obrana interesa, i izražavanja slobode za velik dio društva koji se osjeća zapostavljenim i nebranjenim. Kad tisuću “narodnih predstavnika”, na 60 milijuna duša, ne mogu uvjeriti svoj narod da ga dobro zastupaju, narod na ulici uzima stvari u ruke, i organizira danonoćna bdjenja: revolucijom ide protiv reformi, u strahu da će ga reforme još više izložiti ćudima nemilosrdnoga tržišta.
Ako je Revolucija dala slobodu, jednakost i bratstvo na papiru, vrijedi li barem pokušati da je nešto od toga moguće dokazati i u životu? S gledišta vlasti, reforme već kasne nekoliko desetljeća, i svako novo odgađanje odgađa i povratak Francuske u gospodarsku elitu svijeta, gdje je navikla imati stalno mjesto. Činjenice stvarno više idu u prilog reformatorima, koliko god mogli imati razumijevanje za socijalne motive prosvjednika: zemlja sve teže brani svoj rang u krugu vodećih europskih država, s pokazateljima koji pokazuju izrazito zaostajanje za Njemačkom, napose u najvažnijim ispitnim stanicama zapošljavanja i konkurentnosti. Nad vratom vlade u Parizu stalno visi Damoklov mač Europske komisije koja bi ga mogla aktivirati kad bi riječ bila o manje važnoj državi koja ima njezin prekomjerni deficit javnih financija. Reforme se stvarno čine neizbježivima da bi se oživilo tržište rada i državne financije svele u europski prihvatljive granice. Problem je što ih nema tko braniti, i što ni svi socijalistički zastupnici i senatori nisu uvjereni da trebaju podržavati socijalne mjere vladajućeg para Hollande – Valls. Za ljevicu ljevice, to je izdaja ljevice; barikade zato nisu samo na ulici nego i u Burbonskoj palači, gdje stoluje višestruko podijeljena Nacionalna skupštine, još obojena u crveno, i u Luksemburškoj palači, gdje je Senat opet prešao na plavu boju. Sukobi su još na početku; rješenja nisu na vidiku. Još se jednom pokazuje da Francuska, nakon toliko revolucionarnih pokušaja i reformskih pogrešaka, nije načistu danas što će biti sutra. Sva tri sloja njezine duhovne konstitucije – dekartovski “sumnjam”, paskalovski “vjerujem” i montenjevski “znam” – znaju se naći na istome prostoru i u isto vrijeme te mogu nekom čudnom sinergijom različitih utjecaja proizvoditi kaos na političkome tržištu.
Gubitak na političkom ruletu
Upravo se to događa vladi i predsjedniku, koji se ponašaju kao da su u prvih sto dana vlasti, a ne pri kraju petogodišnjeg mandata. Kad se s ulice ide na birališta, obično se koplja lome na kandidatima koje je ulica osporavala. Teško je zamisliti kako bi François Hollande, ako se i kandidira za još jedan mandat, mogao uvjeriti svoje zemljake da ni njegovi prethodnici nisu bili uspješniji reformatori od njega: kao i oni, i sadašnji je predsjednik proveo jednu ćudorednu reformu i ozakonio brak za sve, kao što je Valéry Giscard d´Estaing uveo pravo na pobačaj, Jacques Chirac odbio pružiti ruku Amerikancima kad su “išli” u Irak, a Nicolas Sarkozy kokodakao svih pet godina a da nije snio ni jedno refomsko jaje. Ostavio je uglavnom prazno gnijezdo iza sebe, kao što će to – odustane li od reforme radnoga zakonodavstva – učiniti i njegov nasljednik Hollande. Iznimno je François Mitterrand u svoja dva sedmogodišnja mandata ostavio kolekciju raznih reformi, od ukidanja smrtne kazne do nacionalizacije velikih kompanija. Kao na svakom ruletu, socijalistički je predsjednik u političkoj igri izgubio veći dio početnih dobitaka, najviše kad se počeo vaditi sklapanjem nepripremljenog braka između socijalizma i tržišta. Iz najnovijih se uličnih prosvjeda, kao ni iz salonskih političkih borbi, ne vidi do kraja tko u tome bračnom trokutu (desnica se tradicionalno uvukla u postelju kad je ljevica oprala plahte od ostataka prve bračne noći) uzdržava zakonitu, a tko nezakonitu djecu toga “povijesnoga kompromisa”.
Pred novim pojavama uličnoga bunta politička ljevica opet ima stari problem da odredi svoje mjesto. Gdje pripada: prosvjednicima, koji se bune protiv vlasti, ili vlasti, koja ne prihvaća prosvjednike? Povjesničar Pascal Delwit podsjeća da je francuska ljevica preuzela revolucionarne i republikanske tradicije Velike revolucije; s vremenom ju je obogatila elementima marksizma i marksističke ortodoksije, i na taj način otežala kohabitaciju revolucionarne retorike i reformističke prakse. Kaotična situacija na ulici, socijalni sukob u kome lijeva vlada udara u klin, a radnici u ploču, simptom je takve dvojnosti koju nekadašnji Mitterrandov prvi ministar Michel Rocard tumači kao ideološku grešku u koracima: umjesto da se na vrijeme odvoje od Komunističke partije, socijalisti su zbog pragmatičnih izbornih interesa ostali predugo pod njenim utjecajem, ne samo u savezništvu. Dok je lukavi Mitterrand ostvario oba svoja strateška cilja – da dođe na vlast i da marginalizira KP – njegova je stranka, i kad se otrgla iz zagrljaja, ideološki blokirana gubitkom identiteta. Najmanje tri ljevice pokušavaju se u sadašnjim socijalnim sukobima dokazati kao pravi nasljednici Jeana Jaurèsa: socijalistički dio PS-a, koji na to povijesno ima najviše prava, i njime mašu protiv Hollandea i njegove vlade, sa simpatijama za prosvjednike; socijaldemokratsko krilo, koje želi nametnuti “novi identitet” stranci, s više osjećaje za reforme i za umjerenu socijalnu politiku; i konačno, ostaci ostataka KP-a, koji bi izgradio čvršće socijalne barikade, protiv kapitala i protiv vlade koja “služi kapitalu” kad radnici ne bi većinski bili na drugim barikadama koje je već podigla Nacionalna fronta. Borba za novi identitet ljevice neće se odlučiti na ulici; problem je što se ne vodi na drugim, prikladnijim mjestima za debatu. Na ulici se, uz sve poštovanje, ipak više dokazuje snaga negoli um u svome kristalnom značenju. Kad ulica postaje neizostavno mjesto političke borbe, znači da su iscrpljene mogućnosti uma da isključi potrebu za tom vrstom borbe. Čini se da se Francuska nalazi u tome položaju, i da nije jedina, pogledamo li sebe i oko sebe.
Tisuće nezaposlenih ‘ročnika’
Alexis de Tocqueville dobro je predvidio takve situacije: “Što je jedna vlast slabija, manje se može povlačiti. Inače, ubrzava svoj pad.” Podudarnosti s nefrancuskim primjerima nisu slučajne. Izlasci na ulicu još uvijek su krunski dokaz da između izbora ne postoji samo vlast – postoji i narod. Čudna neka dijalektika proviruje iz “ulične demokracije” s kojom francuske vlasti moraju i dalje računati, da ne bi ostale bez protivnika koji ih stimulira da posljednju dionicu protrče u pobjedničkome vremenu. Na jednoj je strani vlast i njen legitimitet, osvojen na biralištu; na drugoj strani, “mase” (čerčilovski, “rulja”), sa svojim legitimitetom, koji su im vlasti poklonile poslije izbora, činom neprovođenja obećane politike. Došlo je do “asimetričnog suvereniteta”, jednog “pozitivnog, vezanog uz vladu i parlament, i drugoga “negativnog”, vezanog uz njihove osporavatelje. Pisac Jean Moix pokušava pomiriti različite strane barikada: “Kad vlast paničari, narod se zove ulica”, opisuje on. “Kad predsjednik vlada iz Elizejske palače, narod se zove Francuzi”! U teoriji “nepodčinjavanja”, ulica je mjesto, jedino u demokratskoj infrastrukturi modernih država, gdje se narod osjeća ravnopravno s vlastima; tamo i politički klošari našega stoljeća mogu naći svoje zaklone i svoja staništa, a da ih ne može ugroziti samo njihovo nasilje, ako ga ne znaju, ili ne mogu, izbjeći. Ne mora svaka povijest biti dobra učiteljica života. Francuska povijest neuspjelih i promašenih reformi može vlastima biti opomena da se i opravdane reforme mogu abortirati ako nisu dobro pripremljene te ako nemaju političku podršku. Predsjednik Hollande je u svome mandatu pridodao vojsci nezaposlenih novih 700 tisuća ročnika, i upušta se u rizičnu operaciju mijenjanja (zakonskih) postelja, umjesto da u tome socijalnom noćištu mijenja stanare. Tko se reformi laća, od reformi može i stradati.