Kao da ste prerezali tortu s nizom raznobojnih slojeva kreme i biskvita, tako se unedogled nižu polja zasađena raznim kulturama, ispresijecana ponekom rijekom, zaklonjena brdašcem. I tek kad pogledate na kartu i podsjetite se da letite iznad Antalye, turske rivijere na obali Sredozemlja, poznate po svojim velikim hotelskim resortima i prekrasnim plažama, nećete se zabuniti i misliti da vaš avion prelijeće preko nekog nacrtanog krajolika. No, kako odmičete i kako se avion spušta, pogled vam zapne i za plastenike. I kako se više približavate obali, njihov broj raste.
– Ti su silni plastenici također u “službi” turizma. Baš je ta vizura dobra ilustracija sinergije države, lokalne zajednice, investitora, poljoprivrednika u razvoju turizma. Lokalni proizvođači voća, povrća i hrane općenito svoje proizvode ponajprije prodaju hotelima. Gotovo da nema uvoza – kaže nam Ivana Zerec, generalna konzulica Hrvatske u Turskoj s kojom odlazimo u hotel Belek, smješten u istoimenom mjestu na obali. To je jedan od prvih hotela na obali Antalye, sagrađen 2005., s čak 700 soba i 40 vila koje daju u najam. U ovaj luksuzni resort i hrvatski nogometni klubovi često odlaze na pripreme. I upravo zbog priprema sportaša, raznih kongresa i brojnih golf-terena u okolici, ovaj, kao i ostali resorti na rivijeri koja ima čak 300 sunčanih dana u godini, popunjen je cijele godine.
Gdje su bile livade
– Snažnim razvojem turizma, koji je država proglasila strateškim prioritetom još 80-ih godina prošlog stoljeća, počeli smo razvijati i turizam u Antalyi, u Beleku u kojem je sagrađen i prvi veliki golf-teren. Danas imamo 14 golf-terena s 50-ak hotela u okolici. Država je to poticala time što je u početku zemlju investitorima dala besplatno. Zemlja je također ustupana i investitorima koji su prvi htjeli graditi hotele na obali Antalye; za nula kuna na 49 godina. Državna je banka davala i povoljne kredite za gradnju; uvjet je bio da je investitor Turčin te da novac drži u domaćoj banci – kaže nam Cahit Sahin, član Gospodarske i industrijske komore Antalye s kojim razgledavamo hotel u kojem je i sada mnoštvo gostiju, a prava sezona još nije ni počela. Gosti iz Rusije, Njemačke, Nizozemske, Velike Britanije najbrojniji su turisti u Turskoj. Domaći nam kažu da je njima sada, kada je temperatura mora oko 21 stupanj, a zraka oko 26 stupnjeva, bolje nego u ljetnim mjesecima kada se temperatura zraka u Antalyi često ne spušta ispod 40 Celzijevih stupnjeva.
– Imamo more, sunce, odlične plaže, niz dodatnih sadržaja izvan hotelskog resorta, no golf nam je donio produžetak sezone, odličnu reklamu, otvorio je niz novih radnih mjesta. Inače, gost u Antalyi potroši prosječno oko 700 eura, ali golferi i do 1500 eura – objašnjava Sahin. Godišnje im dođe oko 125.000 golfera koji ostaju po sedam dana. Golferi, izračunali su naši domaćini, igraju oko 550.000 igara godišnje pa je prihod samo od naknade za igranje golfa oko 70 milijuna eura. Nije onda ni čudno da se prosječne investicije u golf-terene koje iznose između 10 i 15 milijuna eura po terenu investitoru isplate za tri godine.
– Na mjestu gdje je nekada bila livada, u svega nekoliko godina sagradili smo niz luksuznih resorta. Postali smo jedna od najjačih svjetskih destinacija, predvodnici su razvoja all inclusive turizma. No, sve to ne bi bilo moguće bez snažne podrške države i lokalne zajednice čiji predstavnici s investitorima često održavaju sastanke. Mi u sektoru turizma i hotelijerstva s ministarstvom imamo sastanke na mjesečnoj razini. U tom silovitom razvoju i gradnji luksuznih hotela shvatili smo da ga nismo dovoljno pratili razvojem infrastrukture pa se zna dogoditi da turist, koji putuje od zračne luke do hotela, prolazi kroz neuređene prostore. To sada želimo promijeniti – dodaje Zafer Alkaya, član odbora Udruženja mediteranskih turističkih hotelijera u čijem je članstvu 500 hotela. Koliko se snažno ulagalo u gradnju hotela prvih godina, govori i podatak da je u prosjeku po godini bilo 40.000 novih kreveta.
– Sve; od hotela do golfa, gradi se na državnoj zemlji. Mi koji smo među prvima počeli graditi dobili smo zemlju besplatno u najam na 49 godina. Iako nam taj rok još nije istekao, već sada pregovaramo s državom o tome što će biti kada istekne – objašnjava Zafer, i sam vlasnik resorta. Veljko Ostojić, predsjednik Hrvatske udruge turizma, organizatora puta u Tursku, smatra kako je razvoj resort turizma nešto što Hrvatskoj nije blisko, ali vidi odlične mogućnosti razvoja golfa u Hrvatskoj, s obzirom na potencijal koji već postoji.
– U sklopu projekta Hrvatska 365 golfom možemo produžiti sezonu i povećati konkurentnost. No, žalosno je da se još uvijek mi u Hrvatskoj ne možemo dogovoriti da napravimo barem deset golf terena sa hotelskim smještajem. Prije 20 godina donesena je odluka o razvoju golfa, a do danas taj plan nismo realizirali – kaže Ostojić. Pa, iako država snažno podupire razvoj turizma, državna politika u jednom je trenutku bila i uzrok krize koja je “zamrznula” uzlet turizma u Turskoj. Posljedice su vidljive i danas pa na ulicama Istanbula, primjerice, možete vidjeti kako se, osim brojnih turista, šeću i naoružani vojnici. Policija će vas pregledati i na ulazu u Grand Bazaar, svjetski poznatu tržnicu, te na ulazu u neke džamije. Sve je počelo 2015. kada je Turska zahladila odnose s Rusijom, dodatno se zakuhalo pokušajem državnog udara iduće godine, a kulminiralo bombaškim napadima.
Nema problema s radnicima
– Tada su brojni vlasnici hotela, kako bi zadržali ili privukli goste, znatno snizili cijene smještaja. To je, po meni, bila loša odluka zbog koje i danas osjećamo posljedice. Nakon krize u samo dvije godine uspjeli smo popraviti situaciju, vratiti popunjenost i broj gostiju. No, nismo uspjeli vratiti i zaradu jer, jednostavno, ne možemo podizati cijene smještaja, bilo bi to loše za turizam – kaže Ferbal Yaman, predstavnica turske hotelske udruge. Gledano u brojkama, situacija je bila loša; 2015. Turska je imala 36,2 milijuna dolazaka, a već iduće godine u Tursku ih je došlo 25,3 milijuna. Rezultati se popravljaju u 2017. kada su imali 32,4 milijuna dolazaka, a lani čak 39,8 milijuna. U godinu dana dolazak stranih gostiju povećao se za 21 posto, a u ovoj ih godini očekuju čak 50 milijuna. Time su se popeli na osmo mjesto na ljestvici zemalja po broju turista u 2018. godini, ali tek su na 14. mjestu po prihodu, koji je lani iznosio 29,5 milijardi američkih dolara. Čak dvije trećine zarade u turizmu ostvaruju dvije destinacije; Istanbul i Antalya. Koliko je snižavanje cijena smještaja u državnim hotelima, jer od 1,485.650 kreveta u Turskoj njih je samo 40.000 u privatnom smještaju, bilo pogubno, govori podatak da je 2015. prosječna dnevna cijena sobe iznosila 105,4 eura, da bi već iste godine pala na 77,9 eura. U 2017. pad je bio još veći pa se sobu moglo dobiti za 66,8 eura, a u 2018. popela se na 70,4 eura. No, kako planiraju samo ove godine u Turskoj ugostiti čak 50 milijuna turista?
– Ministarstvo turizma i kulture, udruge hotelijera, putničke agencije, svi radimo zajedno na tom planu. Uz to, državna aviokompanija znatno nam pomaže, a i oni imaju državne poticaje za brojne letove. Pregovaramo i s Kinom vezano za turističke aranžmane – dodaje Ferbal Yaman. Na sastanku na kojem su novinarima i Hrvatskoj udruzi turizma domaćini bili predstavnici hotelijera, turističkih agencija te predstavnik Ministarstva turizma i kulture Bekir Kopar, moglo se doznati još nešto fascinantno. Turci nemaju problema s radnom snagom, a ni cijena rada nije prevelika. Tako je minimalna plaća u ugostiteljstvu oko 2024 lire, odnosno 2250 kuna neto. U hotelima s pet zvjezdica zaposlena je jedna osoba po sobi, a sobarica zarađuje oko 2400 kuna. Za zaposlenike, kojih ljeti trebaju više, imaju sagrađene posebne smještajne kapacitete s bazenima. Kako nam je rekao domaćin u Beleku, osmijeh i zadovoljstvo radnika važno je za turizam, jer hotelsko je osoblje s gostima, ne direktori hotela, i oni su, uz kvalitetu smještaja, presudni za gosta. No, država želi ulagati i u obrazovanje radnika.
– Ove smo godine mi u ministarstvu turizma s ministarstvom obrazovanja dogovorili otvaranje deset škola specijaliziranih za turistička znanja – kazao je Bekir Kopar. Dakle, bez previše filozofiranja, pripremanja, testiranja. Takva odlučnost i brza reakcija za Hrvatsku je gotovo nevjerojatna. I briga za domaću valutu, tursku liru izražena je na svakom koraku. Tako mi, primjerice, trgovac u zračnoj luci u Istanbulu savjetuje da ne plaćam karticom.
– Zašto? – pitam ga.
– Jer je to bolje za tursku liru, tako ćemo je ojačati, jer je nakon krize oslabjela – govori mi i pokazuje na tečajnu razliku.
– Turska ima 50 posto više bukinga za ovu godinu, a sada smo vidjeli i zašto. Ipak, dolasci i noćenja nisu sami po sebi mjerilo uspjeha, već zarada, a tu će još nekoliko godina imati izazove da se vrate na vrijeme prije krize i da dođu do onoga što žele, a to je da gost prosječno potroši oko tisuću eura u Turskoj. Njihov poslovni model potpuno je drukčiji od hrvatskog, no ono što Hrvatska može primijeniti je ta sinergija svih segmenata društva – smatra Veljko Ostojić.
Mi imamo hdz