Ponekad je nužno da čovjek ostane osamljen kako bi dokazao da je u pravu! Ovu rečenicu moglo je smisliti zlovoljno dijete koje roditeljima i cijelome svijetu želi pokazati da je spremno na sve kako bi dokazalo da je u pravu. Lupanje vratima, zatvaranje u svoju sobu i odbijanje druženja s prijateljima... a onda mrgud koji želi istjerati svoju volju shvati da je upravo on jedini koji trpi štetu. No problem je u tome da ovu rečenicu nije izgovorilo nikakvo razmaženo dijete, već moćni državnik Vladimir Putin.
Problem je i u tome što Putin ni u kojem slučaju nije razmaženo derište, već osoba koja je samoga sebe intelektualno, profesionalno, emocionalno i fizički dovela u svojevrsno stanje savršenstva. Iako takvo stanje savršenstva ne mora biti svima prihvatljivo, moramo biti spremni prihvatiti da to doista jest jedan oblik savršenstva. Doktor prava i ekonomije, bivši pomoćni rektor sveučilišta na kojem je doktorirao, savršeni džudo borac, bivši špijun... Ne, možda bih trebala izbaciti ono bivši zato što neki dobro obaviješteni izvori tvrde da je cijelo njegovo biće i sveukupno djelovanje još uvijek prožeto činjenicom da je stasao u okrilju KGB-a. Tako bivši šef ozloglašene rumunjske tajne službe Securitate Ion Mihai Pacepa, koji je još 1978. prebjegao na Zapad, tvrdi da Putin Rusijom vlada izravno se koristeći metodama KGB-a i da je tako stvorio diktaturu koja funkcionira po uzoru na obavještajnu agenciju.
Tako je Pacepa, koji je bio obavještajni insajder “prijateljske” obavještajne agencije, još prije pet godina upozoravao neke zapadne stručnjake i profesore što je Putinu na umu i na koji način će to ostvariti. Putinova strategija je kompleksna i fleksibilna, što je u velikoj mjeri odraz njegove izrazito visoke i izoštrene inteligencije. Tako je njemu potpuno jasno da strategija nije samo unaprijed zacrtani plan s pomoću kojega se želi doći do zamišljenog cilja. Za njega je strategija sposobnost brzog pronalaženja odgovora na promjene, ali i sposobnost da se neprekidno i vrlo brzo mijenjaju i prilagođavaju ciljevi. Ovakvo razmišljanje i planiranje čine Putina nepredvidivim i nedokučivim, što je dobro vidljivo na slučaju Ukrajine. Osobito kada se povuče paralela s reakcijama i ponašenjem zapadnih sila, koje su u cijelu ovu priču uletjele kao “guske u maglu”.
Ovakvom Putinu trenutačno se nema tko suprotstaviti i to zato što se Sjedinjene Države i njeni europski partneri nakon raspada hladnoratovskog svijeta još nisu uspjeli sabrati. Izgledaju poput djeteta koje ne zna i ne želi napisati domaću zadaću, pa svima govori da je to zapravo nešto sasvim bez veze, nešto što se može riješiti u sekundi jednim potezom pera. No kada to dijete netko prisili da sjedne za stol i odradi posao, onda se brzo pokaže i neznanje i nesposobnost da se načini nešto što bi moglo funkcionirati i davati rezultate. Tako su zapadne sile čak dva puta u Ženevi sjele za stol i sklepale nekakve prijelomne sporazume koji su se pretvorili u jadne krhotine pri prvom ozbiljnom susretu s “Putinovom rabotom”.
Osobito mjesto u cijeloj ovoj priči zauzima američki predsjednik Barack Obama, koji kao da želi pokazati da je na neki način zaista zaslužio Nobelovu nagradu za mir, ali ne zato što je riješio neki težak problem i otvorio vrata miru, već isključivo zato što odbija svaku pomisao na ratovanje, pa čak i na pomaganje nekome tko je prisiljen ratovati, poput Ukrajinaca. Kada su ga John McCain i njegovi republikanci pokušavali prisiliti da da Ukrajini konkretnu pomoć u oružju, on je to odbio, a Pentagon je ukrajinskim snagama poslao pošiljku hamburgera spremnih za serviranje. To je korisno oružje za suprotstavljanje ruskoj vojnoj sili koja je već nagomilala 40 tisuća vojnika na granici s Ukrajinom.
Putin je znao da će Obama i njegovi ovako konfuzno reagirati, bez mozga i bez ikakve strategije. S drugre strane, on se pripremio na osamljenost i izolaciju, pa mu neće biti teško čekati da se pokaže da je on – bio u pravu.
Jasno da je Putin u ravu. A i dobit će ovu partiju protiv dekadentnog zapada.