Grupa Pivac uskoro treba preuzeti Kraš, čime bi ta tvrtka postala jedna od vodećih u državi. Bit će to finale uzbudljive priče u kojoj je nekadašnji mesarski obiteljski obrt prerastao u vodeću nacionalnu tvrtku koja investira u razvoj, zapošljavanje i školovanje.
Da bismo pokušali odgonetnuti tajnu uspjeha braće Pivac, posjetili smo Zavojane, selo desetak kilometara zapadno od Vrgorca iz kojeg su potekla braća Pivac i u kojem je njihova rodna kuća, obnovljena, ali u koju doduše više nitko ne dolazi. U tom tipičnom, gotovo napuštenom mjestu Dalmatinske zagore, osim prazne rodne kuće, braća Pivac još imaju veliku sušaru za pršute u kojoj rade mještani iz okolnih sela.
U Zavojanima smo zatekli i vitalnog umirovljenika Marka Pivca (80), susjeda, prijatelja i daljnjeg rođaka poznate obitelji, ali i vrsnog poznavatelja lokalnih prilika i obiteljske prošlosti. U njegov mjesni dućan, u kojem radi kao umirovljenik da bi „podebljao“ mirovinu, okuplja se seoska ekipa od koje se, uz ćakule i pivo, može svašta čuti.
Od njih se, a osobito od Marka Pivca, koji ima dobro sjećanje i raspoloženje, može puno toga doznati o počecima velike poslovne priče poznate poduzetničke obitelji Pivac.
Utemeljitelj obitelji Ante Pivac, djed danas poznatih poduzetnika, nakon Drugog svjetskog rata počeo se baviti mesarskim obrtom u Zavojanima. Bio je to trgovački obrt na pomalo primitivan način. Kupili bi tele ili kravu od suseljana iz okolice, uvečer bi zaklali životinju, ujutro bi rasjekli meso i tako svježe prodavali budući da nije bilo hladnjaka koji bi ga mogli dulje očuvati. Međutim, kako je Ante Pivac bio boležljiv, trebao je pomoć. Njegov sin Milenko Pivac, rođen 1925., poslije otac poznate braće Pivac, bio je daleko – u Mariboru gdje je kao podoficir radio u JNA. Naime, Milenko Pivac, otac braće Pivac, kao 18-godišnjak otišao je u partizane, sudjelovao je u bici na Sutjesci u kojoj je i ranjen. Iz Zavojana su mnogi otišli u partizane.
Tonći sam klao životinje
– Kako se loše živjelo, a mladi ljudi zarađivali kruh kopajući vinograde na Pelješcu, vjerovali su parolama da neće biti kulaka i da će svi biti jednaki. Njih je za odlazak u partizane organizirao Ivan Perić, jedan naš povratnik iz Australije, koji je tamo bio u nekom radničkom pokretu, poginuo je tijekom rata u Bosni – kaže Marko Pivac.
Nakon rata Milenko Pivac služio je vojsku u JNA u Mariboru, a kako je brzo shvatio da ne želi graditi vojnu karijeru, a nije ju ni mogao izgraditi jer niti je bio školovan niti je bio član SKJ, vratio se u Zavojane i pomagao ocu mesaru.
– Milenko se 1952. vratio u Vrgorac sa ženom Milom, vjenčali su se nekoliko godina ranije. Njihov najstariji sin Ante, zvani Tonći, rođen je u Sloveniji 1949. – kaže Marko Pivac.
Nakon povratka iz Maribora Milenko je, sa ženom Milom, majkom poznate braće, obrt preselio u Vrgorac gdje je bilo više ljudi, veća potreba za mesom i bolja zarada.
– Stoku su – kaže susjed i rođak Ante Pivac – kupovali uglavnom po selima i na imotskom pazaru srijedom. Pješice su iz Imotskog pred sobom gonili stoku.
Kasnije, kad je Milenkov najstariji sin Tonći završio srednju trgovačku školu u Makarskoj, polako je preuzeo obiteljski obrt jer otac Milenko više nije mogao raditi.
– Kako nisu imali kamiona, ja sam im svojim kamiončićem znao prevesti dvije-tri krave koje bi kupili u Imotskom ili na godišnjim sajmovima u okolnim mjestima za Sv. Anu i Sv. Bartola. Znali su dogoniti stoku iz Duvna pješice – prisjeća se Marko Pivac.
– Tonči bi sam klao životinje. Uvečer bi zaklao jedno tele ili kravu, izvadio bi drob i ostavio da se meso hladi. Prije zore oderao bi životinju, rasjekao je i odvezao u mesnicu tako da se ima što prodavati – prisjeća se Marko Pivac.
No, kad je Tonći, najstariji od sinova, 70-ih godina po povratku iz JNA kupio kamiončić, „dvotonac“, Pivcima je bilo lakše poslovati. Polako su napredovali i počeli kupovati veće i moćnije kamione za prijevoz stoke, najprije „dajca“ pa kamion koji su kolokvijalno zvali „stočar“. Tako su se počeli polako širiti. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća Tonći Pivac, najstariji od braće, potpuno je preuzeo poslovanje obiteljskog obrta.
S vremenom je stasao i Ivica Pivac, mlađi Tonćijev brat.
– Ivica je završio fakultet, agronomiju, nakon čega je radio u vinariji u Vrgorcu, no onda je dao otkaz i priključio se bratu. Uzgajao je po nekoliko stotina svinja, od početka do kraja, od okota do klaonice – kaže Marko Pivac.
Poslije se braći priključio i najmlađi brat Neno.
– Neno zna nanjušiti neke stvari što se tiče nabave, dobar je ekonomist, postao je glavni za nabavu robe. Njih trojica braće skladno su radila. Njihova majka Mila držala ih je na okupu i davala im savjete, ona je bila rođena ekonomistica. Mila je sama počela hraniti po 10-20 svinja da bi u svojoj mesnici prodavali svoje meso – dodaje.
– Mila Pivac, majka braće Pivac, umrla je prije tri godine, a otac je umro prije, u 80. godini. Pokopani su na gradskom groblju u Vrgorcu. Imaju oni ovdje u Zavojanima stare grobove, ali napravili su grobnice u Vrgorcu. Bivši župnik napisao da su bili privilegirani u vrijeme socijalizma. Iako je bio u partizanima, Milenko nikada nije bio član Saveza komunista, a Mila je svake nedjelje bila na misi – otklonio je Marko Pivac svaku mogućnost i priču da je obitelj Pivac u vrijeme socijalizma bila privilegirana.
Milenko, otac braće Pivac, prema priči Marka Pivca, bio je ljudina i jako socijalno osjetljiv.
– Milenko je pred Božić uvijek siromašnim obiteljima s puno djece slao svoje proizvode, po svinjsku polovicu, uvijek je davao siromašnima. I njegovi su sinovi takvi, ali na drugi način – uvjeren je Marko Pivac.
Dionice Kraša
No koji je to ključni trenutak koji je braću Pivac lansirao u visoke poduzetničke vode?
Prvi ozbiljan posao, prema riječima Ivice Pivca (koji je autoru ovoga teksta otkrio u jednom prijašnjem intervjuu), napravljen je sredinom 80-ih prošlog stoljeća kad su braća kao obrtnici otvorili šest mesnica u Makarskoj i Vrgorcu. Tvrtku su poslije registrirali, 1990., prema Markovićevu zakonu. No “rođo”, susjed i prijatelj obitelji Marko Pivac otkriva još jednu važnu činjenicu u mozaiku uspjeha danas poznate i moćne braće Pivac.
– Imali su oni prije Domovinskog rata nešto ušteđevine, takozvanu staru štednju koja je bila blokirana. Ta stara štednja mogla se uložiti, ali nije se mogla pretvoriti u gotovinu. Od te štednje Pivci su kupili cijelu stočnu farmu u Pitomači, zajedno sa zemljom – otkriva Marko Pivac.
Osim pametnog ulaganja tzv. stare devizne štednje, braću je digao i uvoz svježeg mesa.
– Oni su prije nabavljali meso iz uvoza preko nekih drugih, ali onda su oni sklopili ugovore i počeli uvoziti direktno. Preuzeli su uvoz i sada snabdijevaju trgovačke lance mesnim proizvodima – objasnio je Marko Pivac i dodao da je u takvim poslovima najvještiji najmlađi brat Neno.
Sposobnim se pokazao i Miljenko Pivac, sin najstarijeg brata, pokojnog Tonćija, koji je naslijedio očev dio kompanije i preuzeo važan dio poslovanja Mesne industrije Pivac. Miljenko Pivac, rođen 1979., vrstan je menedžer, govori nekoliko stranih jezika.
Što se pak tiče aktualne priče o Krašu i preuzimanju te poznate tvrtke, prema riječima Marka Pivca, cijelu tu dugoročnu igru Pivci su odigrali vrlo pametno.
– Pokojni Tonći, najstariji od braće Pivac koji je umro ove godine u 70. godini, meni je govorio da su oni odavno imali dionice u Krašu, ali dividendu nikada nisu dizali, pretvarali su je u dionice i tako je njihov udio u vlasništvu Kraša stalno rastao. Mislim da su sada većinski vlasnici Kraša – otkriva Marko Pivac, naglašavajući veliku ulogu najstarijeg od braće, pokojnog Tonćija. Unatoč tome što je bio lošeg zdravlja zadnjih 10-15 godina, on je bio toliko u poslu da je i jako bolestan želio sve pratiti.
– Braća su ga htjela zaštititi od posla, malo umiroviti, ali on nije mogao bez toga. Kad su prije 20-ak godina počeli gradili sušionicu pršuta u Zavojanima, svako malo dolazio bi i raspitivao se o tome kako napreduju radovi, sve je htio znati i vidjeti – kaže Marko Pivac i dodaje da su braća Pivac s partnerima gradila i stanove za tržište u Makarskoj i Solinu. Usto su vlasnici hotela, PPK Karlovac, Vajde itd.
Pa ipak, braća svoj uspjeh na neki način mogu zahvaliti indirektno i politici. Kako?
Kad je HDZ 2000. izgubio izbore, ukinut je monopol koji je pogodovao nelojalnim konkurentima iz Hercegovine, zahvaljujući čemu je zasjala poslovna zvijezda braće Pivac. Te se godine sve promijenilo.
Godine 2000. poduzeća braće Pivac, naime, imala su sto milijuna kuna prihoda, a njihova grupa sada ima prihod od dvije milijarde kuna. Ključno je, kako je izjavio Ivica Pivac 2006., bilo “izjednačavanje uvjeta na tržištu”.
Uglavnom, braća Pivac danas su vodeći proizvođači, prerađivači ali i uvoznici mesa u Hrvatskoj. Imaju dvije velike farme bikova u Pitomači i Karlovcu.
A grad Vrgorac i okolica najviše su profitirali od kompanije Pivac koja puni gradski proračun na razne načine. Usto, u poslovnoj zoni Ravča ulažu 150 milijuna kuna u gradnju najveće sušionice pršuta i pancete u jugoistočnom dijelu Europe.
Ante Pranić, mladi gradonačelnik Vrgorca, sve je učinio da braća Pivac investiraju u Vrgorac, a ne negdje drugdje. Kad je Pranić došao na vlast sa svojom Nezavisnom listom, dočekala ga je bezizlazna situacija.
U Gospodarskoj zoni Ravča u koju je Grad investirao više od 10-ak milijuna kuna nije bilo nijednog ozbiljnijeg investitora.
– Prošla gradska vlast nije pratila zahtjeve investitora u smislu brzine i aktivnosti, mnogi su investitori odlazili. Mi smo promijenili koncept u odnosu prema investitorima, ubrzali sve završne radove koji su im omogućili da dođu do gospodarske zone. Pivci su kao najveći gigant zaključili da bi mogli uložiti novac u gospodarskoj zoni. Koliko mi je poznao, bili su na prekretnici gdje će graditi novi pogon. Odlučili su se za našu gospodarsku zonu, a mi smo im sve pripremili na sjednicama Gradskog vijeća na transparentan način, raspisali natječaj za zemljišta u gospodarskoj zoni, ispratili to do kraja, ne samo njima nego i osmorici ostalih investitora – kaže gradonačelnik Pranić.
Tako je Gospodarske zona Ravča, koja nije imala nijednog investitora, nijedan sagrađen objekt, u posljednje dvije godine prerasla u zonu u kojoj su sve parcele rasprodane.
– Ulaganje je otprilike 200 milijuna kuna ove i sljedeće godine. Riječ je o gradnji i opremanju objekata. Veseli me što se većina investitora bavi proizvodnim, a ne uslužnim djelatnostima – dodaje Pranić.
Braća Pivac, naime, grade modernu sušionicu i pršutaru, najveću u jugoistočnoj Europi, kompletan novi pogon za dimljene i sušene proizvode, pršute, pancetu i drugo.
– Ta mikrolokacija izrazito je povoljna za mesoprerađivačku industriju, a mi se jednostavno želimo usmjeriti prema investitorima, ne želimo nikakve kočnice prema njima jer je danas vrijeme novac. Mi smo ekipa koja to shvaća, brzo reagira i radi. Ne može privatnik čekati da mu omogućite infrastrukturu za tri godine, to treba napraviti sada – odlučan je gradonačelnik.
On hvali braću Pivac jer riječ je o njihovoj kompaniji koja ne puni samo gradski proračun nego i zapošljava radnike.
– Osim toga, braća Pivac sponzori su manifestacija u gradu. Imamo Dane dalmatinskog pršuta i vina jer zaslužujemo biti centar što se tiče pršutarske i vinske proizvodnje, mi smo vinogradarski kraj, imamo više od 10 milijuna čokota vinove loze. U posljednje vrijeme imamo trend pokretanja malih obiteljskih vinarija koje se razvijaju – dodaje gradonačelnik Pranić.
Posebno ga veseli što je Mesna industrija Pivac sponzor Malonogometnog kluba Vrgorac, koji je jedan od vodećih u Prvoj malonogometnoj ligi Hrvatske.
– Lani smo igrali za prvaka Hrvatske, na svakoj utakmici bilo je od 700 do 800 gledatelja, uvijek smo u vrhu. Nova uprava kluba okrenula se prema mlađim igračima, juniorima i kadetima, koji su također bili u završnici svojih uzrasta. Pivci su dali podršku klubu, oni su sponzori – dodaje gradonačelnik.
Pomažu Vrgorčanima
Brano Radonić, kroničar lokalnih zbivanja i mladi povjesničar, dobar je poznavatelj prilika u Vrgorcu. On također hvali braću Pivac.
– Njihova odluka o ulaganjima u pršutanu je želja da vrate zajednici ono što su od nje dobili od početaka. Oni su mogli taj pogon, pršutanu, graditi bilo gdje u Europi, ali odlučili su se za Vrgorac jer su se tako htjeli zahvaliti zajednici – uvjeren je Radonić koji ima svoje mišljenje o uspjehu braće Pivac.
– Otkad postoje, oni su obiteljska tvrtka i duboko su povezani sa zajednicom. Oni nisu samo vlasnici tvrtke nego i ljudi koji preko tvrtke pomažu ovome gradu na najrazličitije načine, od zapošljavanja, stipendiranja studenata do donacija za kulturne i društvene aktivnosti. Svi koji su od njih tražili pomoć na neki su je način i dobili – objašnjava Radonić, koji se braći Pivac najviše divi zbog stipendiranja studenata.
– Dijelili su zaista mnogo stipendija, bez obzira na studij i zanimanje, pogotovo u trenucima kada je Grad Vrgorac stajao loše financijski. A kad je Grad ojačao, onda su se usredotočili na stipendiranje studenata za zanimanja koja su potrebna njihovoj kompaniji, a riječ je o raznim tehnolozima koji su ujedno kod njih bili na praksi – kaže Radonić.
Međutim, čini se da Pivci svoj uspjeh duguju i činjenici što se ipak nisu previše petljali u politiku.
– Oni se nisu vezali ni za jednu stranku, kad bi netko tražio donaciju, dali bi. Kad bi stranačke glavešine, bez obzira na to iz koje su stranke, dolazili u obilazak Vrgorca, oni bi ih počastili. Davali bi donacije u obliku svojih suhomesnatih proizvoda, počastili bi, ali nisu bili vezani za stranke – dodaje Marko Pivac.
Doduše, Miljenko Pivac, sin najstarijeg od braće Pivac, Tonćijeva sina, bio je neovisni kandidat za gradonačelnika 2009. godine, međutim, izgubio je za nekoliko glasova od HDZ-ova kandidata zbog birača iz Hercegovine.
– Miljenko je izgubio jer se nije htio opredijeliti ni za jednu stranku, SDP mu je nudio da bude s njima, ali nije htio – otkrio je Marko Pivac.
Ovako smo mogli čitati i o Todorićima.