Kako je Plenković ustao u obranu žena od rada nedjeljom

Kakva li je poduzetnička sreća živjeti u zemlji u kojoj su najbučniji zagovornici rada nedjeljom gospodari svoga vremena, oni koji se ne sjećaju kad su zadnji put radili nedjeljom, ili im se rad nedjeljom svodi na onih nekoliko svake četiri godine za predizborne kampanje, a u međuvremenu i petkom prakticiraju skraćeno radno vrijeme, uz sve ostale radnopravne beneficije koje uživaju.

Koje li sreće za poduzetnika raditi u jednoj od najsiromašnijih zemalja EU još siromašnijih radničkih prava u kojoj su žene, njih 80-ak tisuća u trgovini, spremne za uglavnom bijednu plaću raditi prekovremeno i nedjeljom! Koje li sreće za te žene zaposlene uglavnom kod muških poslodavaca što barem jednaku podršku uživaju i od svojih muških partnera tako da uz toliki prekovremeni rad u ovako rodno osviještenom društvu barem ne moraju raditi još i kod kuće, je li tako?

I koje li sreće za te žene što žive u zemlji u kojoj muškarci koji ne rade nedjeljom o svemu odlučuju pa i o radu žena nedjeljom. K tomu ih se sluša kao da su izgovorili kakvu mudrost i kad izvale takvu bedastoću kako je suludo u tako siromašnoj zemlji ograničavati rad nedjeljom, odnosno posve ozbiljno ih se shvaća i kad, tobože brižno, mačistički prijete kako bi ih 15.000 moglo završiti na burzi.

Ta se brojka vrti kao kakav pouzdan izračun putanje rakete i kao kakva kletva širi među zagovornicima nedjeljnog profitiranja na ženama. Navodno najviše bi otkaza bilo u maloprodaji. Kako!? Kako bi se radilo u dvije smjene, ako bi prodavačica iz jedne smjene dobila otkaz. Zar je u maloprodaji bilo toliko dodatnih zapošljavanja zbog rada nedjeljom?

Uzgred, kako je uopće moguće s dvije zaposlenice koje rade u smjenama organizirati rad svake nedjelje, a da se ne prekrši maksimalno dopuštenih 180 prekovremenih sati godišnje, kad se i zbog rada subotom već dopušteni fond prekorači za stotinjak sati. I onda od svih, baš “briselski dečko” sjetio se provocirati s ograničenjem rada nedjeljom i to tako da mrtav-hladan kaže kako je to njegov, stav Vlade i HDZ-a, koji će provesti u sljedećem mandatu nakon dvogodišnje pripreme.

Zapravo, ispada da je oporba pripremila teren Plenkoviću za kampanju protiv rada nedjeljom. Danima su se istresali drvljem i kamenjem, oblijepili ga etiketama koje inspiraciju crpe još iz bivših vremena kad je najveći mogući politički krimen bio dodvoravanje Katoličkoj crkvi. Jer, u sekularnoj državi kakvu oni zamišljaju, nebitno je što u Ustavu uz odvojenost crkve i države piše i da vjerske zajednice uživaju zaštitu i pomoć države.

U takvom mentalnom sklopu nedjelja je poput Rubikona, “šoping centar ili crkva” u hrvatskoj verziji “biti ili ne biti”, nešto kao biku crvena krpa, znak da to treba silovito napasti. Iako i Austrija, Njemačka, Francuska, Švicarska, Belgija, Luksemburg imaju ugrađena ograničenja rada nedjeljom.

Nerijetko su u Hrvatskoj najveći zagovornici rada nedjeljom i štovatelji lika i djela bivšeg komunističkog diktatora u čijoj je ideologiji barem na verbalnoj razini prvorazrednu ulogu imao kult radničke klase. Čak ni državne likvidacije i najgrublja ograničenja ljudskih prava i sloboda iz tih vremena nisu dovoljna da ga percipiraju barem s kritičkim odmakom, dok su se baš te njegove radničke komponente s takvom nepodnošljivom lakoćom odrekli. Samo zato što nedjelja ima tako simbolički izražen religiozni prizvuk. Nekima ideologija toliko popije mozak da se nesvjesno odriču i svoje svjetonazorske biti.

Kako je moguće da se socijaldemokracija ne zalaže za obiteljski život zaposlenih u trgovini!? Obitelj je pod osobitom zaštitom države i zar u interesu i Hrvatske nije da tolike žene ne rade nedjeljom. Ustavni sud je dvaput odbio zabranu rada nedjeljom jer je ocijenio da su prava zaposlenih dovoljno zaštićena u odnosu na poduzetničke slobode, a i zbog neopravdanih nejednakosti među trgovcima.

Ali, uz ovakvu demografsku katastrofu i neravnopravnosti između žena i muškaraca, barem ograničenje rada nedjeljom uz nužne izuzetke moglo bi na Ustavnom sudu proći kao legitiman cilj vrijedan ograničenja poduzetničkih sloboda kako radi sigurnosti RH tako i zbog zdravlja ljudi, što su ustavni razlozi zbog kojih je iznimno dopušteno zakonom ograničiti poduzetničke slobode. Svoditi taj zahtjev na dodvoravanje Katoličkoj crkvi u hrvatskim okolnostima mizeran je i mizogini čin, jer Hrvatska je među europskim zemljama s najduljom tjednom radnom satnicom koja je osobito izražena u trgovini.

Zapravo je čudesno koliko je negativnih komentara izazvao treći pokušaj zabrane rada nedjeljom s obzirom na značaj koji bi nedjelja trebala imati u životu tako uvjerljivoj većini građana Hrvatske koji se izjašnjavaju kao vjernici. Valjda je to priča, ne jedina, o bučnoj manjini i tihoj većini.