Štrajk učitelja i nastavnika koji je u ponedjeljak kulminirao velikim prosvjednim skupom na zagrebačkom Trgu bana Jelačića sasvim očekivano prometnuo se u opozicijsku političku platformu aktualnoj Vladi i premijeru Plenkoviću. Iako to vjerojatno nije bila namjera sindikalnih vođa, učiteljski prosvjed pokušale su iskoristiti brojne društvene opcije suprotstavljene aktualnoj vlasti da pošalju u javnost svoje političke poruke. Makar i suptilno. Uzalud su se organizatori prosvjeda jučer trudili prikazati tu činjenicu kao argument svrsishodnosti vlastitog djelovanja u smislu – ujedinili smo i lijeve i desne, ateiste i klerikalce, liberale i konzervativce – sve u svrhu dokazivanja teze da je prosvjetarski zahtjev čisto cehovsko pitanje lišeno bilo kakvih stranačkih i ideoloških prepucavanja.
Odabir sindikalnih govornika, koji su se s bine na Jelačićevu trgu obraćali okupljenoj masi, govori sam za sebe. Osim toga, osebujni nastup nastavnika izbornog predmeta, naširoko poznatog po neumornom sakupljanju i objavljivanju selfija s političarima svih boja, neizbježno umanjuje legitimnost prosvjetnih zahtjeva prema tim istim političarima. Tako su se nepažnjom ili pogrešnim odabirom prosvjednih glasonoša nesvjesno prikrile glavne poruke koje su hrvatski učitelji i nastavnici željeli odaslati u javnost. A one su, iako sindikalno artikulirane kroz zahtjev za povećanje koeficijenta složenosti posla, vapaj za priznanjem njihove stvarne uloge u društvu. Jer, ruku na srce, učitelji spadaju u društvenu skupinu najvećih žrtava političke i gospodarske tranzicije iz koje Hrvatska nikako da se iskobelja već gotovo tri desetljeća. Nekad poštovano zanimanje, danas je zadnja rupa na svirali, s plaćama ne tako malim, ali ipak ispod hrvatskog prosjeka, s pozicijom unutar školskog sustava gdje i pomoćno školsko osoblje ima veća prava. Učitelji su kao profesija u godinama iza nas izgubili integritet, ali, vidjelo se u ponedjeljak, od borbe za njegov povrat ne odustaju. Naravno, nije im integritet oduzela aktualna Vlada, nju je samo dopalo da im ga vrati.
Plenkovićeva je nesreća to što je višegodišnje nezadovoljstvo učitelja i nastavnika svojim društvenim i profesionalnim statusom kulminiralo uvođenjem obrazovne reforme i Škole za život. Pomalo paradoksalno, s obzirom na činjenicu da je aktualna ministrica došla na sadašnju funkciju upravo na valu nezadovoljstva zbog neprovođenja te iste obrazovne reforme i velikog prosvjednog skupa na glavnom zagrebačkom trgu prije tri godine. Brojni natpisi na prosvjednim transparentima od prije dva dana navode na zaključak da su učitelji isprovocirani upravo činjenicom da im je Škola za život donijela više posla, nametnula dodatne obveze i zatrpala ih administracijom, a nije im omogućila nikakve benefite niti uspostavila pravedan sustav nagrađivanja. Upućeniji u prosvjetnu politiku upozoravaju da su baš sindikati ti koji su propustili za svoje članstvo učiniti više prošle godine kada se pregovaralo o kolektivnom ugovoru zaposlenika u osnovnim i srednjim školama. Bili su tada itekako svjesni da im ministrica Blaženka Divjak nameće obveze koje će potkuriti ionako nabujalo nastavničko nezadovoljstvo. Tada su šutjeli, da bi danas u predizborno vrijeme postavljali ultimatume na koje iole ozbiljna vlast ne može pristati.
Plenkovićevu Vladu ne treba amnestirati zbog nastalog stanja i paralize nastave koja traje već više od mjesec dana. Upravo se mudrost političara ogleda u sposobnosti anticipacije zahtjeva svih društvenih skupina, naročito onih čije se plaće isplaćuju iz državnog proračuna. A ti zahtjevi, nije nikakva mudrost predvidjeti, dolaze uvijek u predizborno vrijeme. Naivno je bilo očekivati da će baš svih 250 tisuća zaposlenika na državnoj plaći blagonaklono gledati na linearno povećanja plaća u javnom sektoru. Potez je to bio kojim je Plenković naivno vjerovao da će zadovoljiti sve apetite i nahraniti poneka gladna usta. Nije, međutim, predvidio, da je upravo tom uravnilovkom najviše isprovocirao one koji su i dosad imali najmanje. Tako su nemali uspjesi na vanjskopolitičkom planu koje je ostvario proteklih mjeseci pali u drugi plan. A to je njegovim oponentima došlo kao naručeno. Stoga je sasvim logično da je problem s prosvjetarima kulminirao kao sveopći val nezadovoljstva, noseći sa sobom razne političke opcije koje ne podnose Plenkovića i njegov pokušaj ideološkog pozicioniranja HDZ-a na strogi desni centar političkog spektra.
Jedna stara priča kaže kako je kroz selo trčala krava, za njom dva-tri bika i jedan stari vol. Kažu, pitali vola što on hoće a on reče: - Nije meni do onoga nego, možda provale koju ogradu pa da se ja uvalim u - kupus. Tako bi se i ovdje, kroz štrajk prosvjetara mnogi htjeli uvaliti u "kupus", a osobito SDP i bratske stranke za čijeg mandata su pojedini novinari i urednici u javnom mediju imali pet-šest puta veću plaću od profesora. Pa i danas, njihovi "koalicijski partneri", predvodnici štrajka, imaju dva-tri puta veću plaću od profesora. Valjda zato što štite dostojanstvo učitelja i profesora a zaštitari su, znamo, uvijek dobro plaćeni. Naravno, politički zaštitari koji su sve pretvorili u političku platformu koja tjera vodu na njihov mlin. Kakvo dostojanstvo, kakvi bakrači!