Stipe Mesić ne oprašta. Ispod njegove janjeće kože i imidža vječno nasmiješenog dobroćudnog djedice skriva se beskrupulozni i tašti političar koji nema milosti za svoje oponente.
Negdje u proljeće 1992. godine vodio sam studentsku tribinu u zagrebačkom Studentskom domu Stjepana Radića na kojoj je gost bio Stipe Mesić, budući predsjednik Hrvatskog sabora. Već je tada bio nanizao impresivan broj funkcija u demokratskoj Hrvatskoj. Kratko je bio prvi hrvatski premijer, zatim je otišao u Predsjedništvo Jugoslavije i postao njezin predsjednik, a nakon odlično obavljenog posla razmontiranja Jugoslavije Tuđman ga je nagradio mjestom šefa parlamenta. Spominjem studentsku tribinu zato što sam tada prvi put jasno uočio dva janusovska lica Stipe Mesića. Jedno je nasmiješeno, pristupačno, kozersko, šarmantno i vrlo često neodoljivo, a drugo je beskrupulozno, makijavelističko, sebično, osvetoljubivo, pa čak i okrutno. U jednom intervjuu mi je Antun Vrdoljak opisao svog starog poznanika Stipu Mesića kao “šarmantnog gada”.
Na toj tribini sve je bilo lijepo dok su studenti postavljali uobičajena pitanja i dok su se mogle zbijati šale. Mesić je dobar zabavljač, ima veliku socijalnu inteligenciju, zna i podilaziti publici ako je krotka i ako ne postavlja teška pitanja. Ali kada je jedan student upitao nešto što mu se nije svidjelo, dotad opušteni Mesić promijenio je boju, skočio sa stolice, krenuo prema studentu u kojeg je prijeteći uperio prst i glasno rekao: “Marš van!”
Nekako smo uspjeli smiriti ljutitog Mesića i tribinu dogurati do kraja, ali je u meni ostala vječna rezerva prema čovjeku koji je poput Casanove znao šarmirati svoje političke protivnike, pa čak i ideološke neistomišljenike.
Više od dva desetljeća nakon ispada Stipe Mesića u studentskom domu ponovo sam se suočio s njegovom prijekom naravi. Sada je bio dvadesetak godina stariji, politički iskusniji i znatno moćniji nakon dvostrukog predsjedničkog mandata. Nažalost, postao je i taštiji i, čini mi se, još beskrupulozniji. Ne trpi kritiku. Sredinom prošle godine napisao sam jedan članak u Večernjem listu u kojemu sam nabrojio samo neke od afera u kojima se spominje “doživotni predsjednik”.
U to se vrijeme, naime, njega povezivalo s uzimanjem mita u aferi Patria pa je povod bio i više nego dobar. U dosta skrupuloznom članku imao sam za sugovornike petoricu hrvatskih intelektualaca različitih političkih usmjerenja i osobnih odnosa prema Mesiću. Tako je poznati ljevičarski intelektualac Vjeran Zuppa rekao da je Mesić imao dva kriterija, jedan za sebe i svoje prijatelje, a drugi za “obične smrtnike”.
Ivo Banac dodatno je pojačao Zuppinu tezu o dvostrukim kriterijima rekavši da se Mesić uvijek držao krilatice: “Mi smo čisti, a neprijatelj je prljav i nevaljao”. Književnik Ivan Aralica je ustvrdio da nema nikakvih dvojbi da je Mesić ogrezao u mitu i korupciji te da ga treba istražiti. U članku sam spomenuo i kontroverze oko Mesićeva stana u elitnom dijelu Zagreba koje je kupio od svoje dobre prijateljice i šefice svojih izbornih kampanja Štefanije Balog. Navodno ih je platio 1,9 milijuna kuna. Nikada nije konkretno odgovorio na pitanja o podrijetlu tog novca. Mesić je nekoliko mjeseci nakon završetka svog drugog mandata kupio stanove, ali o tome nije obavijestio javnost, što bi bio minimum poštovanja prema biračima. Tek se nemušto počeo izmotavati kada su mediji nekoliko mjeseci od kupoprodajne transakcije počeli pisati o toj aferi. U tekstu sam spomenuo i Mesićeve dobre odnose s bivšim libijskim diktatorom Gadafijem. Usput sam dodao da je Štefanija Balog imala dobre veze s Libijom te da je zbog dobrih odnosa Mesića i Gadafija dobivala unosne poslove. Morao sam spomenuti i famozni ček hrvatskih emigranata koji je “ispario” nakon što ga je preuzeo Mesić. To je tek dio afera uz koje se veže Mesić.
Članak je objavljen pod naslovom: “Ispitati sumnje i protiv Mesića”, što je bivšeg predsjednika strašno pogodilo. Prvo je poslao demanti, a onda je protiv mene podigao tužbu zbog klevete u kojoj traži da me sud drakonski novčano kazni. Mesić je angažirao slavnog odvjetnika Čedu Prodanovića koji se na jedinom ročištu na kojemu se pojavio ponašao vrlo nadmeno, a čini mi se da je i dao nalog jednom svom povjerljivom čovjeku da diskretno i prijateljski malo “porazgovara sa mnom”.
Nisam jednini novinar protiv kojeg je Mesić angažirao “institucije sistema”. Tužio je gotovo sve kolege koji su kritički pisali o njemu. Tako je želio spriječiti da se propitkuje njegov rad. Financijski mu očito nije problem plaćati tužbe jer, ako ima bogatog prijatelja koji mu je bez velikih pitanja spreman posuditi gotovo dva milijuna kuna, onda nekoliko tisuća kuna za ovakve sporove nije nikakav problem. Na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu Mesić se osjećao vrlo domaćinski jer tamo “svakodnevno” ima neki proces. U svom svjedočenju požalio se da sam ga oklevetao te da sam u članku točno napisao jedino njegovo ime i prezime. Sve je to rekao pod zakletvom da će govoriti istinu.
Nije ugodno na sudu biti ni svjedok, a kamoli okrivljenik. Kako sam kao okrivljenik imao pravo postavljati pitanja, upitao sam “privatnog tužitelja Mesića” kako mu je prijatelj Slovenac Božo Dimnik donio 160.000 eura. Zanimalo me je li novac išao preko računa ili ga je, ne daj Bože, Dimnik preko granice prenio u nekom kuferu. Inače pravdoljubivi Mesić odgovorio je da je njegova privatna stvar kako je Dimnik donio novac. Mesić se očito po uzoru na svog idola Tita drži pravosuđa “kao pijan plota samo” u slučaju kada je riječ o drugima. Kada je riječ o njemu i njegovim prijateljima, onda pravosudni aršini postaju rastezljiviji od žvakaće gume. U vrijeme svog predsjednikovanja deklarativno se zalagao za vladavinu prava, ali je ispod žita na sve moguće način pokušavao pogodovati svojim dečkima. Sjećam se novinskih napisa da je zvao direktora jedne velike tvrtke i jedne banke, koji su kasnije završili na sudu, i tražio od njih da pomognu njegovim prijateljima. Malo je čudno da Mesić sa svojim vezama u obavještajnim službama i policiji nije znao ništa o onom što je radio premijer Ivo Sanader. Bivši premijer je u zatvoru, a bivši predsjednik je ugledni građanin koji iz (polu)umirovljeničke pozicije arbitrira u političkom i društvenom životu.
Bilo je još zanimljivih pitanja i odgovora na sudu. Mesić nije želio reći kolike su kamate i kada će vratiti novac dobrotvoru Dimniku. Nekako se logično nametnulo i pitanje je li Mesić pogodovao Dimniku u nekom poslu. Vrijedi zabilježiti da se Dimnik i Mesić ne slažu kada je riječ o svoti novca koju je slovenski poduzetnik posudio bivšem hrvatskom predsjedniku. Mesić je na sudu pod zakletvom rekao da je riječ o iznosu od 160.000 eura, dok je Dimnik u intervju Večernjem listu govorio o iznosu od oko 200.000 eura.
Sutkinja nije prihvatila Mesićeve argumente i nedavno me nepravomoćno oslobodila svih optužbi. Očito smatra da je interes medija za jednu od najmoćnijih i najkontroverznijih osoba u našem javnom životu opravdan te da na kritiku ne smije biti osjetljiv kao mimoza. Ovo je bitna presuda i za medijske slobode jer političari i tajkuni, nakon što su prisvojili moć i novac, u posljednje vrijeme sve češće pokušavaju i sudskim putem spriječiti kritiku svog rada.
“Institucije sistema” , kako bi rekao Mesić, radile su vrlo predano u mom slučaju. Zašto nisu tako ažurne kada treba istražiti neke “sitnice” o Stipi Mesiću? Pa nije valjda da još uvijek imamo građane prvog i drugog reda
>> Za ‘spletkaroša, monstruma i crkvenog miša’ Mamiću kazna 128.310 kuna
Ne znam čemu se čudite, g. Ćuriću. Znao je Mesić jako dobro kad je nakon epizode s HDZ-om u kojoj je pokupio maksimalno koliko je mogao najednom puhnuo u druge diple - one "antifašističke". Poznata je, naime, stvar da za "antifašiste" vrijede jedna pravila a za sve ostale ljude druga. Pa su njihovi zločini i kriminal nešto što je ok i ne smije se ni spominjati a kamo li istraživati, dok za sav ostali svijet vrijede druga pravila. "Antifašističkom" retorikom Mesić si je doživotno kupio pravo da mu nitko ne zaviruje u sumnjive transakcije i pogodovanja te da unatoč svim aferama koje se vuku za njim u medijima ima status ugledne osobe. I danas mirno uživa u tom svom pravu.