Slike UN-ovih inspektora pred željeznim vratima skloništa u Iraku probudila su sjećanja skupine Osječana. To su vrata koja smo mi ugrađivali, kažu naši sugovornici koji su povremenim odlascima od 1980. do 1987. godine u Iraku proveli ukupno dvije-tri godine. Bili su svjedoci i sudionici gradnje vojnih aerodroma, skloništa, ujedno iračko-iranskog rata, istina posredno jer su Iračani nastojali da stranci obave svoj posao i da što manje vide.
- Na poslovima za iračku vojsku i neke civilne objekte u to vrijeme bilo je angažirano do 35.000 radnika iz država tadašnje Jugoslavije, a među njima i mnogi iz Hrvatske. Pet puta tjedno održavana je zračna linija kojom se za četiri sata stizalo iz Beograda u Bagrad. Mi smo radili na ugradnji specijalnih hermetičnih vrata, teških čak 97 tona, koje je proizvodio OLT, a postavili smo ih na stotinjak skloništa za avione. Primjerice, kod grada Balada prema Turskoj sagrađen je vojni aerodrom sa 38 kaponira (skloništa u koja stanu po tri aviona, a izgledaju poput kornjača, odnosno njihova oklopa jer sadrže slojeve armiranog betona, pijeska i betona, a svaki je debljine dva metra), što znači da samo na tom mjestu ima 120 aviona, uglavnom MiG-ova 23, ali i francuskih miraggea. Slični aerodromi gradili su se i kod Suwaira prema Kuvajtu i Al Baghdija prema Siriji, dok su na ostalim aerodromima bili manji vojni zapovjedni centri - kažu naši sugovornici.
Prisjećaju se da su iz Rusije u dijelovima dopremani MiG-ovi. Sastavljali su ih i pokusno vozili Rusi i potom ih predavali iračkim pilotima koji su imali poseban status u državi. Vojni aerodromi su, osim klasičnih sadržaja, imali sve moguće prateće objekte; stotine kuća za časnike, i to s ljetnim i zimskim bazenima, trgovački centar, vrtiće, džamije. Piloti su u ratu bili posebno nagrađivani. Na primjer, pilot koji nadleti Teheran dobije toyotu super salon, automobil u rangu mercedesa. Kažu kako je jedan pilot dobio pet toyota.
- Iako je bio rat, nismo imali nikakvih neugodnosti, dapače, prema nama su svi bili korektni, čak i časnici. Ni oni nisu bili presretni zbog rata. Sjećam se časnika koji nam se požalio kako ima sedmero braće, a zbog rata im propada plod na 8000 datulja koje nema tko brati. Uostalom, poljoprivreda im je važna i posebno se potiče. Polja se natapaju iz velikih rijeka, zbog kalcija u zemlji rajčicama treba 55 dana od sadnice do berbe, lubenica ima napretek... Zanimljvo je da je peršin jedan od najvažnijih sastojaka jela. Njegov list ide baš uz svako jelo - kažu bivši "Iračani". S osmijehom se sjećaju i "usputnog detalja". U zemlji sa strogim vjerskim i moralnim normama, stranci su otkrili i jedno zabačeno selo u kojem muškarci nude "usluge" svojih žena i kćeri. Našim sugovornicima taj fenomen gotovo je neobjašnjiv. Ni sami u njega nisu vjerovali dok se nisu tamo zaputili. Bili su užasnuti zatečenim.
- Najveća enigma i tada je bilo mjesto gdje se nalazi Sadam Husein. Govorilo se da je kraj Bagdada specijalni dvorac pod zemljom, no samo odabrani i provjereni ljudi radili su na njemu. Radnici Utve iz Pančeva radili su rezidencije od debelog stakla. Govorilo se da objekti zapravo "plivaju" na vodi kako bi se ublažilo udar detonacija. Objekt je imao više katova, dizalo je bilo obloženo s pet metara armiranog betona, a u prostorijama je bio sav mogući komfor, pa i tepisi do članaka. To je već tada bio objekt za treće tisućljeće, uostalom, nazvan je P-2000 - kaže "Iračanin". _ No, nije samo Husein bio tako zaštićen. Na primjer, Slovenci su dvije godine gradili "Projekt A" kod mjesta Rutba. Pod zemlju su ugradili objekte u koje se sklanja 150 metarska antena koje su Iraku ispručili - Amerikanci. Po potrebi otvarao bi se specijalni pancirni poklopac (od željeza iz Japana) i uzdizala antena, a u objektu je moglo živjeti i više stotina ljudi, obučenih za rad na elektronskim sustavima.
Branko Vrbošić