Kapitalizam da, divljaštvo ne

SDP-ov potez s objavljivanjem crne liste poslodavaca koji krše radnička prava očekivano je podignuo dosta prašine. Neki poslodavci prijete tužbama. Drugi odmahuju rukom jer što bi razbijali glavu optužbama koje je Račanova stranka našla iznositi baš u izbornoj godini. Pa, jasno je, poručuju, da su te objede socijaldemokratima potrebne jer se bore za vlast i ova im je godina biti ili ne biti. Cijelo to vrijeme njihovi radnici zovu i, zaštićeni anonimnošću, svjedoče o strahu, ponižavanju, maltretiranjima...

U Hrvatskoj nitko pametan nema ništa protiv kapitalizma, ali ima protiv divljaštva. O "blagodatima" komunizma, sustava u kojemu su prema definiciji svi trebali imati prema potrebama, Hrvati nemaju iluzija. Ali ih, isto tako, nemaju ni kad je riječ o kapitalizmu. Nije svejedno kakav će se model razvijati u Hrvatskoj. Nije svejedno hoće li barem djelomice biti prihvaćen skandinavski koncept visoke socijalne zaštite ili će zaživjeti neki tip potpuno liberaliziranog, bešćutnog tržišta u kojemu su i ljudi roba, jednako kao i stvari koje proizvode. Hrvati nemaju iluzija o tome da se može vratiti vrijeme u kojemu će im država ili tvrtka nešto dati. U samo 15 godina umrli su svi mitovi iz komunizma: i društveno vlasništvo, i stambene liste za podobne, i dobre mirovine kao proizvod sustava solidarnosti... Hrvati se danas ne zavaravaju da išta mogu dobiti ako to nisu zaradili.

Iako se više ne može govoriti o tome da su svi domaći tajkuni isti i da baš nitko među njima nema osjećaja za društvo u kojemu posluje i za ljude koji za njega rade, još uvijek je velik broj tvrtki u kojima je jedino pravilo da  nema pravila. Za takve je vlasnike radna snaga koju zapošljavaju isto što i njihova fotelja, kosilica, usisavač ili perilica... Kad se "izraubaju", oni ih promijene. Kad se pojavi novi model, oni bace stari. Tekstilne radnice u "Herucu", na primjer, danas bi trebale pregovarati s upravom i vlasnikom tvornice o poboljšanju uvjeta rada. A uvjeti rada su im takvi, otkrile su, da već 15 godina primaju plaću od 1700 kuna, da ih neki od šefova svakodnevno vrijeđaju govoreći da im su lijenčine i neradnice, da božićnice od bijednih 400 kuna mogu dobiti samo one koje se odreknu godišnjeg odmora, da im se piše kad su otišle u zahod i koliko su se zadržale na "urinskom odmoru", da su majstori dobili zadatak da ih guraju kad vide da nisu dovoljno brze... Kad se čovjek suoči s takvim pričama, čini mu se da se iz 21. stoljeća razvijene tehnologije vratio kroz vrijeme u doba prvobitne akumulacije kapitala.

Nitko u Hrvatskoj ne misli da vlasnik neke tvornice ili trgovačkog lanca treba živjeti jednako kao i njegova švelja ili prodavačica. No, je li pravedno da za pošten, naporan i prekovremeni rad one dobivaju crkavicu uz koju ne mogu povezati kraj s krajem, a njihovi "gazde" proširuju garaže za nove skupocjene primjerke svoje automobilske ergele? SDP-u će sigurno mnogi prigovoriti da bacaju demagošku prašinu u oči biračima koji će u studenome odlučivati o vlasti u Hrvatskoj. Mnogi će ih pitati zašto crne liste poslodavaca nisu objavljivali dok su bili na vlasti, nego to čine baš sad kad priželjkuju pobijediti HDZ na izborima. Pitanja i prigovori tog tipa su legitimni. Radnička prava očito postaju kurentna izborna roba. Ali sve je to potpuno nevažno s pozicije radnika koji s tjeskobom odlaze na posao jer tamo očekuju samo poniženja. Mnogi od njih ne vjeruju nijednoj stranci, pa ni SDP-u. Previše su se puta opekli. Ali, ponekad utješno djeluje sama činjenica da je neko skriveno zlo izašlo na vidjelo i da više nisu jedini koji znaju istinu o nekome od stupova hrvatskog društva.