Opet me, na putu do posla, izdao auto. Zadimila se kočnica, pa sam morao stati. Popio kavu, čekao da se kotač ohladi, čuo se s majstorom i onda se polako dovezao do njega. Kad sam već bio u prigodi, dogovorio sam da mi riješi još nekoliko sitnica koje me živciraju. Auto je u trinaestoj godini, pa svako malo to i pokaže. Do doma sam uzeo taksi, a s taksistima mi je uvijek zanimljivo, oni su relevantni u informiranju. Pitam ga: Što kažete vi, koje je aute dobro uzeti, onako malo rabljene?
– Sad je prilika uzeti škode u odličnom stanju, stare oko dvije godine, vrlo povoljno, za nekoliko tisuća eura – daje mi informaciju taksist. – Škode?, hm, pa kakve su to, tako povoljne – pitah opet ja sumnjičavo. – Pa policijske, stare dvije godine, prešle su stotinjak tisuća kilometara, jako uščuvane, istina, dosta su radile u leru, dok su se policajci grijali po zimi, no, ako imate nekog poznatog, kažem vam da je prilika – nutkao me dalje taksist.
– Znam da je država nedavno nabavila oko 1500 novih vozila, pretežito policijskih, no nisam znao da mijenjaju automobile stare tek dvije godine – odgovorio sam ja i čudio se kako to da su te škode prilika za taksiste, a nisu dobre za državu, nego je naručila ganc nove? – Je, to vam je tak, Nijemci svoje aute voze po 7,8 godina, al’ naši su valjda bogatiji, a i “pinku” valja pobrati – kaže mi, valjda, ironično taksist. E sad, da je s nama bio premijer Zoran Milanović, ne bi mogao komentirati da je i taj problem naslijedio od HDZ-a. Ovo je, ipak, njegovo maslo, ulaganje stotina milijuna kuna u nove automobile, u jeku recesije.
No, Milanovića mi više i nije gušt kritizirati, to sada radi svatko. Najžešći su njemu svjetonazorski skloni novinari i analitičari. Ljutiti su jer shvaćaju koliko je u dvije godine i četiri mjeseca loše vlasti štete SDP-u nanio. Pa sada kažu da naciji treba konsenzus o reformi i izvlačenju države iz gliba. Prvi koji je nudio konsenzus, prije gotovo dvije godine, bio je – HDZ. Sjećam se kad je Karamarko rekao da je konsenzus potreban, pa predlaže “da se počne oko izgradnje pelješkog mosta”. Bio je ismijan. Kavu s Milanovićem nije popio ni tada, pa sve do danas. Niti neće, kako stvari stoje. Malo je kasno, slijedi održavanje čak triju izbora. Milanović je stigao na kraj svoga puta kao političar, izgledno je da će mu se SDP zahvaliti i pronaći novog lidera. Samo je stvar tehnike hoće li se to dogoditi prije (što bi bilo dobro za državu i građane) ili tek nakon izborne katastrofe koja slijedi SDP-u izađe li s Milanovićem na izbore.
Čini mi se da će Karamarko ipak prije popiti tu kavu pomirenja, u pokušaju spašavanja hrvatske ekonomije, s liderom SDP-a koji se neće zvati Milanović. Kada je njemačka kancelarka, premda pobjednica, ipak pozvala SPD-ovce da preuzmu dio odgovornosti u vladi, mnogi su se čudili. Poslije su komentirali da je Njemačkoj potrebna tričetvrtinska koalicija za reforme. No, bilo je ovdje još nečega. Merkel je, kaže mi dobar poznavatelj te političke scene, doslovce došla SPD-ovcima i rekla – ulazite u drugi mandat bez vlasti, Njemačka si ne može priuštiti da provedete 8 godina u oporbi, bez odgovornosti, izgubit ćete razum za realpolitiku. A upravo se to dogodilo našem SDP-u. Proveli su osam godina bez ikakve odgovornosti i “zahirili” su. Kada je došao red na njih, nisu se snašli, niti znaju niti im je jasno što su prioriteti. Pa im je u dobrom stanju jedino vozni park. I zato će tu kavu s Karamarkom prije popiti neki drugi lider SDP-a.
sad razno-razni predsjednici fikusi pozivaju na konsenzus HDZ-a i SDP-a, sad kad je SDP potpuno izbezumljen, sad kad mu pada popularnost jer su ljudi shvatili da su promašen slučaj... nama ne treba nikakav konsenzus, nama treba smjena ove nesposobne vlade što prije!