Kramarić: Moj je stil igre za Pepa, volio bih da sam malo divlji

Andrej Kramarić rođeni je ljubimac. Na terenu mami publiku profinjenim stilom, izvan terena osvaja susretljivom, pomalo plahom naravi. Kao da ne pripada svijetu okorjelog profesionalizma u kojemu pravila ponašanja nameću brutalni, narogušeni tipovi:

– Da ne skrivam, volio bih da sam malo divlji. Na terenu sam finiji, moj je stil igranja bliži onome koji je forsirao Guardiola u Barceloni i koji sada nameće u Bayernu. Nisam klasična špica koja će samo stajati gore i skakati sa stoperima, volim igrati, odigrati, asistirati... Ali kada bih mogao, volio bih da sam malo agresivniji – kaže Kramarić.

Leon i ja možemo skupa

Iako publika više voli finoću, struka često siluje nogomet u funkciji rezultata. Možda Kramarić dvaput nije uspio u Dinamu baš zbog toga što nije siledžija...

– Ne vjerujem.

Po čemu su drugom Čop i Beqiraj bolji?

– Ne znam, bolje da o tome ne pričam. Normalno je da svatko misli da mora igrati. Nisam se olako predao u Dinamu, nego nisam htio ponovo proživljavati ono što sam već proživio. Vidio sam da se priča vraća na početak i više nisam htio čekati – govori Kramarić.

Andrej je momak koji će radije sjediti u parkiranom automobilu nego u klupskom kafiću dok čeka zakazani intervju koji možda neće ni pročitati...

– Ne pokušavam previše pratiti što se piše i govori o meni jer se često mnogo toga može protumačiti na drugi način. Ne, nitko mi nije savjetovao da ne trebam čitati što se napiše, sam sam došao do toga. Prvo te dižu u nebesa, a kada si dolje, ništa ne valja.

Nakon što je zablistao s osam pogodaka trećeligašu Zmaju, Andrej se brzo vratio u kolotečinu riječke svlačionice. Tamo je glavni Leon Benko.

– Benko mi je čestitao na pogocima i to je to. Normalno je da su svi napadači malo egoistični, ne valjamo čim ne zabijamo golove. Realno, Benko je najbolji igrač Rijeke i prvi strijelac lige, tu se nema što dodati. Znao sam da je Benko zvijezda u Rijeci prije nego što sam došao. Jedino što mislim jest da zajedno možemo igrati u napadu, a to opet ovisi o treneru, koji ponekad igra s jednim, ponekad s dvojicom napadača.

Problem je što Kramarić u Rijeci ne igra na svojoj prirodnoj poziciji. Do sada je samo u Lokomotivi igrao u kontinuitetu na mjestu koje mu najviše odgovara.

– Istina, ali to je dio posla. Na meni je da pokažem najbolje što znam na bilo kojoj poziciji, normalno je da najbolje snalazim na mjestu prve špice. Moram se prilagoditi načinu igre Rijeke i što bolje reagirati, zna se što se od špice očekuje. Jasno da neću u svakoj utakmici zabiti, nisam Messi. Za početak je najvažnije da samo igram nakon svega što sam prošao. S obzirom na to da imam 22 godine, još se tražim! Ulijevaju mi nadu upravo primjeri poput Benkova koji je u 30. godini počeo igrati najbolje u životu. Vjerujem da su preda mnom najbolje godine.

Već sam zabijao Dinamu

Dok se Kramarić bori za standardno mjesto u momčadi, Rijeka se bori za mjesto na vrhu ljestvice.

– Ova sezona može biti zanimljiva, možemo se s Dinamom boriti za naslov prvaka. U Maksimiru smo se malo prestrašili, primili gol kakav nismo smjeli primiti. Tako je to u nogometu: u Stuttgartu samo zabili u 93., u Zagrebu smo primili gol u 93. minuti. Imamo dobru momčad i atmosferu. Rijeku sam odabrao zato što je najbolji hrvatski klub uz Dinamo. A što se tiče navijača i okruženja, atmosfera je fantastična. Tu postoji velika razlika u odnosu na Dinamo i Zagreb.

Od Dinama ipak ne može pobjeći. Prvu utakmicu protiv Dinama u dresu Rijeke nije igrao. Ove sezone preostale su još dvije prilike za proslavu prvog pogotka klubu koji ga nije volio.

– Zabijao sam već Dinamu u dresu Lokomotive, nisam time opterećen, Dinamo je završena priča.

Najdraži treneri?

– Tomo Ivković, svakako! On mi je pružio podršku u Lokomotivi da postanem ono što jesam. A u Dinamu mi je u najboljem sjećanju ostao Jozo Bandić, trener u kadetima. Ostali? Bilo je lijepih i ružnih trenutaka...