Ne možemo svi puhati u isti rog, ali zajedno smo jači”, kaže Krešimir
Sever, šef Nezavisnih hrvatskih sindikata, o svojima kolegama sa
sindikalne scene. U borbi za radnička prava sindikati moraju biti
beskompromisni, smatra, ali moraju paziti da radnici ne postanu žrtve
njihove loše promišljene taktike.
Nakon tri i pol mjeseca 40 radnika
TDZ-a napustilo je tvornicu, razočarani što nisu dobili veću potporu
javnosti. Zašto je tome tako?
– Javnost u nas još ne prepoznaje dovoljno što se zbiva u susjedstvu.
Propast poduzeća u privatizaciji prolazila je mimo javnosti. Javnost je
to konstatirala, ali se nije angažirala. Događalo nam se po onoj
biblijskoj “kad su njih odvodili, mi smo gledali, ali nismo glas
pustili. Sad kad nas odvode, nema tko glas dignuti”.
Nisu li radnici TDZ-a izabrali
pogrešan način borbe, zaposjedajući tuđe vlasništvo?
– Njih treba razumjeti. U Hrvatskoj je toliko toga učinjeno mimo zakona
i postoji toliko nedodirljivih. Kad ljudi vide da pravna država ne
funkcionira, ne ostaje im ništa drugo nego iz očaja uzeti pravdu u
svoje ruke. Na jednoj sam sjednici GSV-a, isprovociran tvdnjom
poslodavaca da su radnici zauzeli tuđe vlasništvo, rekao da je
zanimljivo kako se poslodavci zauzimaju za pravnu državu kad im to
odgovara, a kad im ne paše, onda im nije važna. No, pravna država mora
uvijek funkcionirati – jednako za skitnicu na ulici i za predsjednika
države ili vlade.
No, iz očajničke su borbe izašli kao
apsolutni gubitnici: ostali su i bez otpremnina i bez radnih mjesta.
Što biste savjetovali radnicima TDZ-a da ste vi, umjesto Marija
Ivekovića, vodili njihov prosvjed?
– Mi ne govorimo ljudima ono što žele čuti. Kao predsjednik sindikalne
središnjice mogu potpaliti sukob u nekoj tvrtki i pritom proći
neokrznuto. No, radnici nisu zaštićeni. NHS je imao sličan slučaj u
Coca-Coli. Ljudi su, isprovocirani time što je poslodavac na tri
lokacije izuzeo kamione, ušli i spontano zauzeli sva tri pogona.
Razgovarali smo s njima i rekli koje su posljedice. Oni su odlučili da
žele ostati tu, a mi smo ostali uz njih. Nismo se povukli, ali im nismo
ni lagali. Nakon toga sud je proglasio štrajk nezakonitim, a mi smo ih
povukli iz pogona da ih ne izlažemo opasnosti. No, paralelno smo
razgovarali s upravom. Ljudi su dobili otpremnine uvećane za 40.000
kuna i mogućnost otkupa kamiona... Druga je opcija bila da ne
razgovaramo, sud proglasi štrajk nezakonitim i ljudi dobiju izvanredni
otkaz, završe na cesti bez otpremnina i perspektive. Ne znam kako bismo
postupili u TDZ-u, ali bismo iskreno i otvoreno iznijeli da su opcije
ili uzeti otpremninu ili prihvatiti posao u Kanfanaru ili dobiti
izvanredni otkaz uz male šanse za poništavanje. Ne bismo ljude koji su
već u poodmaklim godinama izlagali tome da ostanu i bez otpremnine i
bez posla. Jer, iz događaja se vidi da bi sljedeća faza bio ulazak
policije u tvornicu. Išli bismo na to da ljudi dobiju otpremnine, a da
se borba nastavi sudskim putem.
Čini mi se da su ljudi u TDZ-u na
kraju ispali žrtve loših savjeta sindikata?
– Ne bježim ni od tučnjave kao rješenja. Ako ne ide drukčije, i sukob
rješava stvari, a tako se pokazuje snaga. Ako radnici ne pokažu zube,
gazit će ih na svakom koraku. No, treba znati procijeniti kad valja
stati. Treba slušati srce, ali zbog odgovornosti prema ljudima treba
dodati i malo razuma. Do sljedećih izbora u sindikatu ja sam siguran,
ali oni nisu. Zato mi moramo dati to zrnce razuma koje će ih usmjeriti
u pravom smjeru kako ne bi postali žrtve.
Pogađaju li vas primjedbe da u nas
salonski sindikalisti prodaju demagogiju, da se ne brinu za radnike,
nego za svoje fotelje?
– Nakon 90-ih godina sindikalna se scena nije profilirala. Dijelom je
bila usporena za vrijeme Domovinskog rata kad su sindikati mirovali
možda i više nego što je trebalo, pozivani od političara da ne budu
iznutra rušitelji, kad postoji vanjski neprijatelj. Sindikati u RH nisu
imali revolucionarnu tradiciju jer su do 90-ih bili podrepak partije.
Većina sindikalnih vođa još uvijek je iz tog razdoblja. Kod dijela
ljudi postoji uvjetovani refleks da moraju biti bliski poslodavcu ili
vlasti.
Je li razlog negativne percepcije taj
što sjedite s ministrima i ne idete pod svaku cijenu na ulicu?
– Često i mi sindikalci pridonosimo tome da nas se gleda kao produženu
ruku politiku. Za dio sindikalaca socijalno partnerstvo je izlizana
floskula, koju političari koriste za svoju promidžbu. Uoči izbora će se
svi premijeri naslikavati sa sindikalcima, jer šalju poruku da su
narodni ljudi. Sindikati često ne primjećuju da gube svoju poziciju
društvenog korektiva. U socijalnom dijalogu moramo se dodirivati s
politikom, no ona nam to osporava. Kad prozivamo političare jer ne
djeluju za opće dobro, oni nam govore da se miješamo u politiku.
Je li vam bilo jednostavnije
pregovarati s Račanom ili sa Sanaderom?
– Možda je razlika u tome što smo Račana čekali šest mjeseci da bismo
se s njime sastalli, a sa Sanaderom smo se sastali ubrzo nakon što je
preuzeo vlast. No, ništa se drugo nije promijenilo. Nijedan nije sklon
sindikatima, ma koliko tvrdili suprotno. Obojica se koriste sindikatima
kad im to treba. Kad je Račanova vlada potpisivala zajam za strukturnu
prilagodbu sa Svjetskom bankom, potom aranžman s MMF-om, upozoravali
smo da se potpisuje smanjivanje radničkih prava. Sindikalni kolege i
političari tvrdili su da radimo show jer smo se vezali lancima. Izmjene
Zakona o radu pokazale su da smo bili u pravu. No, Račan je imao
dovoljno ruku u Saboru da izglasa što je naumio. Sanader je danas u
istoj situaciji. Ima većinu koja će sve provesti. Najbolji je primjer
zabrana javnog okupljanja na Markovu trgu, u čemu su sudjelovali i svi
sindikati osim NHS-a. Sindikati ne smiju sudjelovati u političkim
trgovinama.
A ići na večeru s potpredsjednikom
Vlade kako bi razgovarali o Zakonu o privatizaciji?
– Socijalno partnerstvo ima svoje okvire, a to nisu političke večere.
Politički odličnici i poslovni partneri mogu ići na večere, ali
sindikati ne.
Kako doživljavate primjedbe
poslodavaca da je najveći problem tromost radne snage?
– Za velik dio poslodavaca problem tromosti radne snage i
fleksibilizacija tržišta rada svodi se na smanjivanje prava radnika.
No, da pokretnost radne snage nije uvjet konkurentnosti pokazuje
Japan. Među najkonkurentnijim je zemljama svijeta, a
tradicionalno ima najnepokretniju radnu snagu. Kod njih je tradicija
biti vjeran poslodavcu. U skandinavskim zemljama radnici imaju najviši
stupanj socijalnih prava, a to ne izaziva pad konkurentnosti.
Ruši li podatak prema kojemu 66 posto
ljudi kaže da bi radilo nedjeljom kad bi to bilo plaćeno sindikalni
zahtjev Vladi da zabrani rad na taj dan?
– Ljudi koji nisu radili u trgovini nedjeljom olako kažu da bi radili
ako bi ih netko dobro platio. No, kad pitamo ljude u trgovini, velika
većina kaže da ne bi ni po tu cijenu. Problem je što poslodavci ne žele
zapošljavati, nego ubiru novac time što ljude tjeraju da rade
nedjeljom, a to im ne plate. Poslodavci svoju konkurentnost grade na
tome tko će više obespraviti ljude koji za njih nedjeljom rade. Kad bi
ljude platili, teško da bi im se isplatilo.
Jesu li sindikati politički
podijeljeni? Boris Kunst gotovo agitira za Sanadera.
– To je bilo izraženije potkraj 90-ih kad je SSSH potpisao Sporazum za
pravednu Hrvatsku s Ivicom Račanom. Sad imamo signale koji pokazuju da
se Sanader, koji je nametnuo sebe kao kancelara, uspijeva nametnuti i
dijelu sindikata. Poneki su sindikati skloni fascinaciji njime. To za
sindikate nije dobro. Davati javnu potporu bilo kome tko je na vlasti
nije dobro. Mi moramo imati svoj put.
To je vjerojatno i odgovor na pitanje
bi li sindikati trebali sudjelovati na izborima sa svojim listama?
– Naša borba nije politička, nego sindikalna. Mi moramo političarima
puhati za vrat, a ne s njima trgovati. Sindikati su dužni sjediti s
vladom i pregovarati. Ali jedno je biti partner s vladom, s drugo je
biti suradan. Mora postojati odmak prema vladi, bez obzira na to je li
lijeva ili desna. Vlada mora znati da sa sindikatima može računati kao
sa socijalnim, a ne kao s poslovnim ili političkim partnerima. Tu
poziciju sindikati moraju sačuvati, jer ako vlast osjeti, Sanaderova
ili neka druga, da može strpati sindikate u torbu, ona će to činiti.
Nepoznato je da ste strastveni
fotograf.
– Fotografiram od malih nogu, kad sam počeo jednim ruskim aparatom koji
mi je kupio pokojni otac. Nakon toga sam imao Zenith, Leicu, a sad imam
Canon. No, još se opirem digitalnoj fotografiji, kao što sam se nekad
opisao fotografiji u boji. Još uvijek nosim filmove na razvijanje kao
posljednji Mohikanac. Nekad davno čak sam izrađivao fotografije u
kupaonici.
Osobna iskaznica
DATUM I MJESTO ROĐENJA
13. ožujka 1959. u Zagrebu
OBITELJ
Supruga Tanja
OBRAZOVANJE
Osnovnu i srednju školu pohađao u Zagrebu. Studirao je hotelijerstvo i
turizam u Zagrebu, ali nije diplomirao. Do diplome ga je dijelilo
nekoliko ispita. Razlog je možda u tome, kaže, što mu je umro otac kad
mu je bilo 16 godina, pa se morao brinuti za sebe.
PROFESIONALNA KARIJERA
Godine 1984. zapošljava se u Službi državnog knjigovodstva. To mu je,
kaže, bilo prvo i posljednje zaposlenje. U SDK se počeo baviti
sindikalnim djelovanjem, a i danas je predsjednik Sindikata u Fini. Na
nagovor župnika počinje se profesionalno baviti sindikalizmom. Na čelu
NHS-a je od osnutka, 1999. godine. Teče mu drugi mandat.
STRANI JEZICI
Engleski
HOBI
Fotografija
Zašto ne vlasnici?
Jeste li protiv Vladina modela
radničkog dioničarstva?
– Velikim dijelom je neprihvatljiv. Radnicima treba omogućiti da po
povlaštenim uvjetima stječu većinsko vlasništvo. Nije točno da će to
odbijati ulagače. Pa u SAD-u postoje tisuće iznimno dobrih poduzeća
kojima su većinski vlasnici radnici. Usto, ako su radnici procijenili
da im se isplati preuzeti odgovornost većinskog vlasnika, onda je to
pozitivan signal ulagačima. Na žalost, u RH nije više puno toga ostalo.