Macron krenuo ususret Crkvi – laička Francuska zabrinuta

Je li Emmanuel Macron precijenio svoje reformske mogućnosti kad je prekjučer objavio da su „oštećeni“ odnosi između države i Crkve i da ih treba „popravljati“ ili je podcijenio otpor laičkih snaga na svaki pokušaj narušavanja „povijesne ravnoteže“? Ako je htio animirati svoje pristaše, koje već počinje zabrinjavati sporost u provođenju reformi, francuskom bi se predsjedniku moglo dogoditi da mobilizira svoje protivnike; oni su ionako dovoljno motivirani da mu stanu na put u državi koja „više voli revolucije nego reforme“, kako se žalio jedan od njenih predsjednika (G. Pompidou).

Prosvjetiteljstvo i revolucija

Nije sadašnji šef države mogao izabrati teži teren za ispitivanje prolaznoga vremena nego što je to „laïcité“, s neupitnom podrškom i ljevice, koja ga je pokrenula prije dva stoljeća, i desnica, koja ga je u međuvremenu prigrlila.

Znao je iz iskustva svojih prethodnika da će dirnuti u osinjak, pokuša li promijeniti samo zarez u jedinstvenom francuskom modelu odnosa svjetovne i duhovne vlasti. Oni su uređeni po sistemu koji je još Victor Hugo formulirao u jednoj skupštinskoj raspravi: „Država vlada kod sebe, Crkva kod sebe“!

Zašto je, ipak, 40-godišnji francuski predsjednik zanemario da je François Mitterrand 80-ih godina izveo na ulice tri milijuna ljudi kad je pokušao na jedan način narušiti odnos države i Crkve tako da smanji javne subvencije katoličkim školama, i da je jednak otpor 90-ih godina doživio Jacques Chirac kad im je htio povećati državnu pomoć. Granice između države i Crkve tako su zacementirane u dva stoljeća borbe da ih nitko ne može pomaknuti ni s jedne strane, a da ne pokrene mali rat u zaštiti laicizma.

Francuska konstrukcija laičke države duhovno potječe iz prosvjetiteljstva, kad je intelektualna elita proglasila da razum upravlja čovjekom, a ne vjera, a politički iz Francuske revolucije kad je svečano prihvaćeno da su svi ljudi jednaki i slobodni. Katolički slavni teolog Hans Küng smatra da je Katolička crkva napravila veliku pogrešku, što nije stala iza revolucionarnih ideja Slobode, Jednakosti i Bratstva, nego je s monarhistima angažirala kler u otporu revoluciji. Napoleon je sklopio Konkordat s Vatikanom i djelomično ublažio rat države i Crkve, ali je rat između dvije Francuske, svejedno, trajao čitavo 19. stoljeće, i zaključen je 1905. godine zakonom koji u 1. članku uređuje da država „jamči slobodno izražavanje kulta“ (pravni termin za vjeru i religiju), a u članku 2. određuje da država „ne priznaje, ne plaća i ne subvencionira ni jedan kult“. Provedeno je odvajanje na biblijskoj osnovi – Bogu božje, caru carevo: slobodna i neutralna religija u slobodnoj i neutralnoj državi! Kako je Katolička crkva lišena svih dotadašnjih dobara, Država je preuzela vlasništvo nad 100 tisuća crkvenih zgrada, među kojima i 13.000 spomenika kulture i brigu za njihovo održavanje. Crkva ih, pak, nesmetano i slobodno koristi za potrebe vjere.

Laicizam je „najveća vrijednost Francuske“, smatra povjesničar Pierre Nora. No, laicizam je, s vremenom, postao tabu u koji se ne može dirati; možda će to osjetiti i sam Macron, ako i on hrabro ne odustane od mijenjanja granica.

Mogao bi slomiti zube

Na dan kad je Nacionalna skupština usvojila zakon o odvajanju države i Crkve, katolički dnevnik „La croix“ izišao je s velikim naslovom „Dan žalosti“, a papa Pio X. pozvao francuske vjernike na otpor vlastima. Za stotu obljetnicu, francuska je Crkva dala pozitivan rezime odnosa s državom, a država svojih odnosa s Crkvom. Uspostavljena je široka suglasnost, koju filozof André Comte-Sponville izražava definicijom da je „jedna država laička kad je neovisna od svih crkava i kad jamči slobodu vjerovanja i nevjerovanja“. Na to su se navikli i biskupi, predsjednik njihove konferencije kardinal Georges Portier pred Macronom je spuštao prag crkvenih ambicija: „Crkva ne želi vratiti moć nad ljudskim umovima.“ Naviku o odvojenosti dviju vlasti stvarali su i političari tako da je praktični vjernik Charles de Gaulle izgradio u Elizejskoj palači posebnu kapelicu da se ne bi pričešćivao u Notre Dame, i tako kršio svoje laičke obveze.

Francuski laicizam ima jedan svježi problem koji je, možda, i najviše motivirao Emmanuela Macrona da zagrize u tu dragocjenu kost iako zna da mu može stati u grlu: kad su se „razvodili“ država i Crkva, u Francuskoj nije postojala islamska zajednica. Danas je to druga religija po brojnosti, i prva po teškoćama koje stvara, i sebi, ne samo drugima. 
 Trebaju li se francuski muslimani prilagođavati laicizmu ili laicizam njima? Je li baš u tome problem na kome bi i poduzetni francuski predsjednik mogao slomiti zube?