U rijetkom intervjuu, visoki dužnosnik ruskog ministarstva vanjskih poslova Andrej Kelin pojasnio je rusku vanjsku politiku.
Kako ocjenjujete pet principa politike EU prema Rusiji koje je iznijela visoka predstavnica EU za vanjske poslove Federica Mogherini?
Andrej Kelin: Znali smo da Europska unija traži nove temelje na kojima će se zasnivati odnosi s Rusijom. Tamo je prevladao stav da se ti odnosi sagledaju iz novog kuta i da se za njih potraže novi okviri. Sve se pakira u formulu po kojoj princip “business as usual” nije više moguć. Mi i sami smatramo da nije moguć, jer se ranije to svodilo na to da sve što kaže Europska unija mi trebamo prihvatiti kao aksiom. Za nas je to neprihvatljivo. Zajednički rad je moguć samo uz uzajamno poštovanje interesa druge strane.
Pet principa koje je EU usuglasio o odnosima s Rusijom uglavnom preslikavaju trenutačnu situaciju, status quo. Ti principi zasad ne obećavaju veliki napredak i nemaju neke naročite perspektive. S druge strane, mi potpuno shvaćamo da su to okviri u kojima sada Europska unija može funkcionirati. Ako se ti principi detaljnije razmotre, sve će odmah postati jasno.
Možete li objasniti i prokomentirati svaki princip zasebno?
A.K.: Prvi princip je potreba da se ispuni sporazum iz Minska. Mi se s time potpuno slažemo, ali problem nije u nama. Rješenje krize u Ukrajini nije moguće bez ispunjavanja političkog dogovora iz sporazuma potpisanog u Minsku, a to podrazumijeva ustavnu reformu, amnestiju i izbore u Ukrajini. To je upravo ono što Kijev sada uopće nije spreman učiniti. Mi ne možemo umjesto njih ispuniti njihove obveze.
Drugi princip je u tome što EU konstatira da će nastaviti rad s prioritetnim zemljama u okviru “Istočnog partnerstva”. Mi i to shvaćamo, ali se u tom kontekstu pojavljuje i Srednja Azija što nas dovodi u nedoumicu, jer je očito da je politika “Istočnog partnerstva” prema nizu prioritetnih zemalja doživjela fijasko. Rezultirala je time da su se vodeće prioritetne zemlje (Ukrajina i Moldavija) zbog “Istočnog partnerstva” našle na rubu građanskog rata i raspada. Ako to iskustvo EU želi prenijeti u Srednju Aziju, onda znači da je i tamo na pomolu kriza. U tome, zapravo, i jest teškoća.
Treći je princip stabilna opskrba Europske unije energentima, po jednostavnoj formuli: Europskoj uniji treba osigurati neovisnost od uvoza plina i električne energije iz Rusije. Takvu formulaciju prouzročila su dva faktora. Prvo, pritisak na EU s one strane oceana u korist mogućnosti Amerikanaca da izvoze u Europu tekući plin ili plin iz škriljevca. Drugi je taj što EU treba žrtvovati oblike suradnje s Rusijom koji su već ustaljeni i vuku porijeklo još iz 1960-ih. Taj faktor ima dnevnopolitičku pozadinu i sve se to čini radi euroatlantske solidarnosti, a ne iz pragmatičnih pobuda.
Četvrti je princip poticanje razvoja građanskog društva. Ja sam pristalica takvog pristupa.
Za takvo što postoji vrlo jednostavan recept. Mi smo vodili pregovore o olakšanju viznog režima, pa čak i o mogućem obostranom ukidanju viza, a ti pregovori su prekinuti, i to znatno prije događaja u Ukrajini. Prema tome, najjednostavniji recept djelovanja u ovom pravcu bilo bi obnavljanje pregovora koji bi omogućili građanima Rusije da bez viza putuju u Europsku uniju, kako to sada čini više od 50 država.
Što se tiče novca i financijskih potpora koje EU izdvaja za razvoj takozvanog građanskog društva, tu također treba odvojiti pšenicu od kukolja. Ako je to usmjereno na potporu pojedinaca koji čine rusku izvansistemsku opoziciju (njezini predstavnici su se nedavno okupili u Vilniusu), onda obični građani Rusije od toga neće imati koristi, niti su je ikada imali. Doduše, uz to postoje i financijske potpore koje se izdvajaju za obrazovne i kulturne programe, za pitanja koja su povezana sa zdravstvom i lijekovima, i sve je to nesumnjivo korisno.
Par riječi o petom principu. Tu je neophodno precizirati samu formulaciju. Tamo se nabrajaju pravci suradnje u političkoj i drugim sferama koje je Europska unija spremna razvijati s Rusijom, ali polazeći od vlastitih interesa. To se može dvojako shvatiti.
Može li Europa ruski plin zamijeniti američkim?
A.K.: Američki tekući plin i plin iz uljnog škriljevca bit će znatno skuplji od nafte i plina koji u Europu stižu iz ruskih nalazišta još od 1960-ih. Energetska suradnja između EU i Rusije ima veliku i dugu tradiciju, a pouzdanost ruskih trasa i ruskog transporta nikada nije dovedena u sumnju. Problem je postojao samo s tranzitom kroz Ukrajinu.
Moskva i Bruxelles preispituju odnose i obnovu partnerstva. Jesu li ti pokušaji od samog početka osuđeni na neuspjeh?
A.K.: Treba mijenjati pristupe po kojima se sigurnost malih europskih zemalja osigurava njihovim članstvom u NATO-u i Europskoj uniji. Filozofija uspostavljanja partnerskih odnosa zasnivala se na zadanom liderstvu tih organizacija u odnosima s drugim zemljama-partnerima.
Postoje male zemlje koje su bez pogovora prihvatile te stavove i bez pogovora ih se pridržavale. Ali kada je riječ o Rusiji, takav oblik partnerstva nije moguć. Bit ukrajinske krize je što je politika nametanja stava i svojih pristupa koju provode EU i NATO nespojiva sa stavom Rusije.
Kako Rusija danas vidi odnose s Europskom unijom i kakve pristupe može ponuditi?
A.K.: Naši odnosi s Europskom unijom gotovo su ravni nuli. To je rezultat odluka Europske unije donesenih u kontekstu krimskih događaja i ukrajinske krize. Malo je toga ostalo od prijašnjih odnosa, a i to su samo epizodni susreti na razini ministara vanjskih poslova. Protekle godine trgovina je doživjela velik pad i svela se na 40 posto. Sve je više problema u svim sferama, a cijelo klupko bilo je moguće odmotati u pravcu normalnih odnosa, uspostavljenih na temelju sporazuma o partnerstvu i suradnji iz 1996. Sada to više ne funkcionira.
Rusko-europski odnosi prelaze u kategoriju “hostility as usual”?
A.K.: Ja bih to okarakterizirao kao zamrzavanje odnosa. Znam da to mnogim zemljama ne odgovara i da se u tom smislu nešto poduzima. Formuliranje ovih pet principa Federice Mogherini pokazalo je da se polako kreće u pravcu normalizacije. Vidjet ćemo što će se uskoro dogoditi.
Ulažu li Moskva i Bruxelles dovoljno političkih i diplomatskih napora u traženje kompromisa?
A.K.: Svaka strana je sada u stanju osmišljavanja sadašnjeg trenutka i onoga što nam može zatrebati u srednjoročnoj i dugoročnoj perspektivi. Ali ipak se obavljaju pripreme za razgovor i za same pregovore.
U kojim područjima i radi čega Rusija sada treba surađivati s Europskom unijom?
A.K.: Neophodna je suradnja u političkoj sferi, i ona postoji. Surađivali smo u vezi s iranskim nuklearnim programom i postigli rezultat. Europska unija ne sudjeluje aktivno u sirijskoj situaciji, ali ipak s njom vodimo dijalog o Siriji. Neophodni su dijalog i suradnja po pitanjima borbe protiv terorizma. U toj oblasti ćemo prijeći s dijaloga na uspostavljanje sustavnih kontakata. Mislim da će se sve to razvijati. Tu bih još mogao dodati Balkan i Bliski istok u cjelini.
Kakva je suradnja u rješavanju migrantske krize u Europi? Kako Rusija može pomoći?
A.K.: Migracija je problem za Europsku uniju, ali se malo tiče Rusije. Mi imamo svoje probleme. Europska unija sada pokušava izaći na kraj s doseljenicima s Bliskog istoka, a mi imamo milijun ljudi koji su došli iz istočne Ukrajine. Često nam se veleposlanici iz europskih zemalja žale na svoje migracijske probleme i teškoće. Mi možemo samo suosjećati s njima, ali ne možemo im konkretno pomoći.
Mi se ne borimo protiv posljedica, nego protiv uzroka, nestabilnosti na Bliskom istoku i građanskog rata u Siriji. Djelovanjem naših oružanih snaga želimo normalizirati situaciju i naći političko rješenje, čime bi trebali biti riješeni i uzroci migrantske krize.
Koliko su promijenjeni pristupi i stavovi Rusije i Europe prema sjedinjenju Krima s Rusijom?
A.K.: Bilo bi nerealno očekivati da se situacija promijeni za dvije godine. To što se Krim sjedinio s Rusijom ne znači da je sve stalo. Nemojmo se pitati kako pojedine zemlje sada to tretiraju, nego kako će to tretirati za deset godina. Sjedinjenje se dogodilo i taj je proces nepovratan.
Kako ocjenjujete ideju o novom referendumu na Krimu uz sudjelovanje promatračke misije OESS-a?
A.K.: To je vrlo složeno pitanje. Na njega se sada ne može jednostavno odgovoriti. Mislim da bi u slučaju ponavljanja referenduma i sada rezultati bili isti kao i prije dvije godine, kada smo pozvali promatrače na prvi krimski referendum. Tada su promatrači OESS-a odbili doći. S obzirom na sadašnji tvrd stav SAD-a i zapadne Europe, oni najvjerojatnije ne bi dopustili da dođe do situacije u kojoj bi rezultati referenduma bili certificirani. Nešto bi smislili da sve to upropaste.
Odnosi između Rusije i NATO-a nisu najbolji. Kakvima ocjenjujete perspektive obnavljanja suradnje?
A.K.: Rusija i NATO dva su najveća faktora koji određuju stanje sigurnosti na kontinentu, i trebaju postojati i odnosi među njima.
NATO je te odnose prekinuo. Ali vrijeme teče i već se čuje sve više apela iz NATO-a da treba obnoviti rad Vijeća Rusija – NATO. Mi to ne izbjegavamo i ne odbijamo. Sada upravo razmišljamo o mogućim pristupima tom pitanju, no ne žurimo se.
Što bi se trebalo dogoditi da Rusija i NATO postanu svjesni potrebe da sada surađuju?
A.K.: Oni trebaju postati svjesni da je neophodno obnoviti suradnju s Rusijom, i ta se svijest treba ukorijeniti među članicama NATO-a. Sada se službenom stavu protivi vrlo mala skupina zemalja. Vjerojatno one zemlje stare Europe, koje odlično shvaćaju i znaju povijest, trebaju samo premostiti svoje stare fobije i prestati se bojati vlastite sjene. Ima malih zemalja koje pokušavaju “napumpati” svoj značaj i pokazati da igraju veliku ulogu u politici, da su sposobne obustaviti odnose s Rusijom.
Kakva će biti politika Rusije prema baltičkim zemljama?
A.K.: Politika Rusije prema baltičkim zemljama bit će ista onakva kakav će biti odnos baltičkih zemalja prema Rusiji. Naši odnosi s baltičkim zemljama na razini običnih ljudi su vrlo dobri, ali ono što čujemo od njihovih rukovodstava iz Vilniusa ili Rige – to su neprijateljske izjave. Vrlo je teško govoriti o normalizaciji odnosa dokle god ne prestanu te neprijateljske i antiruske izjave.
Rusiji je teže komunicirati s EU u cjelini nego s pojedinim europskim zemljama?
A.K.: Ako neka zemlja nema vlastiti osmišljeni i izgrađeni stav o nekom pitanju, ona vrlo često prihvaća stav koji je izgrađen u Washingtonu.
S time sam se suočio kada sam radio u NATO-u. Događa se da neka zemlja dođe na sjednicu vijeća NATO-a bez svog stava, a izađe sa sjednice sa stavom Washingtona, jer je taj stav osmišljen, argumentiran, zasnovan, i taj stav se drugim zemljama nameće ili ga one same bez pogovora prihvaćaju. Sada Europska služba vanjskih poslova, kako mi se čini, djeluje upravo po toj formuli. Zbog toga imamo velike teškoće kada je riječ o suradnji s institucijom Europske unije, i te teškoće su mnogo veće od onih koje postoje u odnosima s pojedinim zemljama na bilateralnoj razini.
Tekst je prvi put objavljen na analitičkom portalu Russia Direct.
>>Pahor: dolazak Putina u Sloveniju ne znači promjenu slovenske orijentacije