Mamić bi mogao trenirati Dinamo s lisičinama na rukama

Naslov jednog komentara o  Dinamovu  porazu u kvalifikacijama za Ligu prvaka u Mađarskoj glasi: "Taktička analiza Dinamovog podbačaja otkriva sve: njih dvojica odigrali su za podizanje kaznene prijave".

Možda je autor nesvjesno aludirao na kaznenu prijavu protiv trenera Zorana Mamića nakon koje je osuđen na četiri godine i jedanaest mjeseci zatvora. Pa je tako valjda jedini trener u svijetu koji vodi najjači nacionalni klub s teretom osude za kriminal težak desetke milijuna kuna. Već sam nekoliko puta pisao o normalnom mozgu nezamislivoj činjenici da je mlađi Mamić trener maksimirskog ligaša dok cijelim klubom iz i izbjeglištva u Bosni i Hercegovini upravlja njegov brat Zdravko, osuđen na još težu kaznu koja bi ga, da je ostao u Hrvatskoj, odvela u zatvor.

Ali za pravosuđe i za cijelu državu jednako je sramotno što  Dinamova uprava ne krije da komunicira sa Zdravkom Mamićem i da mu brata bira za tenera, poistovjećujući se tako s kriminalom koji bi trebao imati posljedice, jer je takva kolaboracija s nedopustiva i kažnjiva. Nažalost, u Hrvatskoj nema nitko hrabar tko bi razjurio sadašnju upravu Dinama  i postavio privremenu koja bi klub vratila u legalne okvire. Ne tako davno napisao sam da će s Mamićima na čelu "Dinamova" budućnost biti i te kako opterećena i vjerojatno se i poraz u Mađarskoj dogodio pod tim teretom. Kako igrači mogu biti motivirani kad ih vodi netko tko svaki dan dolazi na treninge kao teški osuđenik i tko im ne može biti moralni uzor nego im je primjer moralne izopačenosti?

Uz Hajduk, Dinamo je jedan od nacionalnih simbola, desetljećima je poistovjećivan s hrvatstvom i domoljubljem, biti navijač  Dinama  bilo je nepoćudno, a političari su u komunizmu od Maksimira bježali kao od kuge. Takav, klub je bio i nacionalna svetinja, utjelovljenje nevinosti koje je najviše poklonika također imalo u nevinoj publici, u mladeži. "Dinamovi" mladi navijači prolijevali su krv i ginuli za ovu zemlju u Domovinskom ratu. Možete onda zamisliti što znači kad na čelo te svetinje dođe netko teško osuđen za lopovštinu. To svetogrđe može se usporediti samo sa sličnim svetogrđem učinjenim u crkvi. I kad sam već spomenuo crkvu, sramotno je da se crkvene vlasti ni u Hrvatskoj ni u Bosni i Hercegovini nisu ogradile od bestidnog Mamićeva korištenja Međugorja kao utočišta, u kojem čak predvodi molitve.

S braćom Mamić bio sam jednom na sudu (od druge optužnice je odustao), pisao sam o njihovim nepodopštinama, Zdravko Mamić tražio je da im se ispričam u sljedećoj kolumni i da će mi sve biti oprošteno, očekivao je da ću kao i neki drugi novinari to ponizno učiniti, no kad sam mu se odlučno odupro više se na suđenju nije pojavio. Spominjem to jer Mamić ima neku magičnu moć kojoj se ljudi pokoravaju, sviđa im se što je barjaktar nezakonitosti i što prkosi državi. U cijeloj priči najkomičnija mi je bila slika Modrića i Lovrena koji cijele vreće novca, koji bi trebao imati svoj normalni, civilizirani put preko računa i dokumenata, nose Mamićima kao da se radi o vrećama krumpira. Mamići su fenomen u jednoj zemlji koja se odlučno osamostalila, pobijedila u ratu, stekla međunarodni ugled ali je zakazala u sustavu svojih institucija. Pa je tako zakazala i  instituciji zvanoj Dinamo.

Dok su mu Mamići na čelu, Dinamo u Europi neće značiti ništa, uvijek će biti daleko od fantastičnog uspjeha koji je postigao osvajanjem Kupa velesajamskih gradova, kad smo u Zagrebu jedno vrijeme iz nedjelje u nedjelju gledali europsku nogometnu elitu. Jer, ljudi nečiste savjesti imaju ograničene domete, i ne može u Europi daleko otići klub koji je u Hrvatskoj sprdačina. A sprdačina je jer samo stjecajem slučajnih okolnosti na Dinamovoj trenerskoj klupi ne sjedi čovjek u zatvorskoj odjeći. No nikad se u Hrvatskoj ne zna, kad Zoran Mamić ode na odsluženje kazne, ne budite sigurni da u Maksimiru utakmice neće voditi u lisičinama. Bilo bi to logično, s blagoslovom Uprave koja ga sada drži i kojoj bi to bio normalan slijed događaja. A nakon svega, što je ostalo od Dinama? Nema ga u Europi, nema publiku, nema ništa od svoje negdašnje veličine, no možda još ima novca koji bi se mogao izvlačiti i u vrećama prenositi na poznata odredišta kao krumpir.