Zbog socijalističkog mentaliteta zemlja smo visokog rizika

Hrvatska je nedavno proglašena jednom od deset najmanje rizičnih zemalja za poslovanje, ali koliko god takva ocjena zvuči laskavo dobivena je na temelju kriterija koji su ocijenili segmente gospodarstva ne gledajući ukupni kontekst u kojem se odvija poslovanje na domaćoj sceni. Po jednostavnosti poslovanja Hrvatska je redovito na začelju jer administrativne prepreke, komplicirana legislativa i previše papira potrebnih za dozvole i pokretanje biznisa anuliraju pogodnosti kojih u Hrvatskoj svakako ima.

Umjesto koncentriranja na poziciju na listi Hrvatska bi trebala više energije usmjeriti u efikasnost tržišta koje bez daljnjega ima puno potencijala i prednosti u odnosu na zemlje konkurente. Imamo visoko kvalificirane radnike za mnoge sektore koji koštaju osjetno manje nego oni u razvijenoj Europi, geografski položaj omogućava brzu dostupnost roba prema cijelom kontinentu, a nemali broj puta istaknuto je i da se Hrvatska može osloniti na prirodna bogatstva u razvoju gospodarskih djelatnosti.

Često volimo isticati svoje mane, a zaboravljamo da smo među rijetkim zemljama svijeta u kojoj je građanima osigurano obrazovanje, pristup zdravstvu te u kojoj mogu uživati blagodati sigurnosti, koja postaje sve važniji kriterij u svijetu koji živi u strahu od terorizma. Sklonost prema štednji i investicijama u nekretnine građane je Hrvatske svrstalo među najbogatije nekretninama, a time i manje ovisne o financijskim krizama međutim da bi ostvarili pune potencijale i dosegnuli pravo društvo blagostanja prepreku nam čini netržišni način promišljanja koji utječe na donošenje većine odluka na državnoj razini. Socijalistički mentalitet u kojem zavidimo onima koji su sposobni iskoračiti iz prosjeka podloga je za progresivne poreze koji destimuliraju najuspješnije od rada u Hrvatskoj.

Negativne posljedice su dvostruke: iseljavanje najpotentnijeg sloja stanovništva u zemlje koje im nude bolje uvjete te preseljavanje inozemnih tvrtki u ekonomije koje manje porezno opterećuju vodeći kadar. Jedna je to od blažih zamjerki poslovnih ljudi poslovanju u Hrvatskoj, a puno više ih smeta činjenica da se zakoni koji im utječu na poslovanje često mijenjaju te da je administracija svojom sporošću i rigidnošću sposobna zaustaviti i najbolju investiciju. Zemlja s toliko prirodnih bogatstava i državne imovine morala bi biti jedna od najprivlačnijih destinacija za ulagače, a u stvarnosti je ulaganja uglavnom zaobilaze jer nema sustavnih kriterija ni pravila pa stoga ne treba čuditi da se investicije najteže oporavljaju nakon krize. Visoke pretkrizne razine investicija, podsjetimo, postignute su uz pomoć državne aktivnosti na infrastrukturnim projektima poput autocesta, iz čega možemo zaključiti da smo problem s investicijama imali uvijek. Hrvatska je zapravo visokorizična zemlja za kapital, što se mora i može popraviti jedino ako cijelo društvo promijeni paradigmu te shvati da bez uspješnih nema napretka.