Markaču je najvažnije da mu djeca i obitelj znaju da je potpuno nevin

Hladnoća izvana samo je maska iznimno emotivnog čovjeka i nezamjenjivog prijatelja, kratak je opis onoga što o generalu Mladenu Markaču misle Anto Šoljić, Davorin Pavlović i Martin Ćaćić. Prva su dvojica prijateljevati s njim počela početkom Domovinskog rata, kada su se zbližili kao pripadnici iste postrojbe specijalne policije.

– Kad ste šest godina dan i noć skupa i u takvoj situaciji da se obitelji moraju međusobno pomagati, znate sve jedan o drugome – opisuju kako su se zbližili.

Čita i diže utege

Ćaćića i Markača je također spojila ratna sudbina, no Ćaćić nije bio u policiji, već je kao logističar \"naletio\" na Markača i postao mu i ostao najbolji prijatelj. I nekoliko dana uoči čitanja presude sva su trojica otputovala u Haag da mu budu potpora. Davorin Pavlović već je u utorak odletio sa svojom suprugom i Markačevom suprugom Mirjanom. Rezervirali su, kažu, povratne karte za dan presude, i za nedjelju. No žive u nadi da se neće vratiti u nedjelju, dokle namjeravaju ostati bude li im prijatelj osuđen, da ga barem malo utješe.

– Jedina pravedna presuda i jedina koju priznajemo je oslobađajuća. Odlazimo mu tri do četiri puta godišnje u posjet, ne smijemo razgovarati o procesu i politici, no znamo da je Markaču jedino važno da mu djeca i obitelj znaju da nije kriv – prepričavaju Šoljić i Pavlović. A kako provedu dan s njim? Razgovorom. Nagovarali su ga da piše knjige, razgovaraju o tome što će raditi kad iziđe. On čita, diže utege... Tamo je počeo i kuhati.

– Prije je kuhao samo svoje lovačke gulaše, no kako je u zatvoru hrana loša, naučio je kuhati sve. Ima sat vremena prije nego što mu dođe posjet da pripremi hranu. Sad su mu specijalnost kobasice u lisnatom tijestu za doručak. Ne volim ih, ali jedem – kaže Šoljić. Zbližili su se tamo, silom prilika, svi zatvorenici, iako se, sigurni su, neće družiti nakon što izađu.

– Osuđeni su jedni na druge. Šešelj je zvao pomoć kad bi Mladenu pozlilo – pričaju Šoljić i Pavlović koji se vole nasmijati Mladenovim lovačkim i životnim vicevima. Šoljića je stalno vukao u lov, ali on nikad ne bi ništa pogodio. Smijao mu se kakav je to specijalac, a na kraju priznao da mu je pomaknuo nišan. Često se sjećaju ratnih dana. Kao najtežu akciju koju je Markač vodio pamte Maslenicu. Bila je jedna od prvih, trebalo je koordinirati više jedinica i osvojiti vrhove Velebita. Mnogi su tada prvi put ušli u planine, bilo je neprohodno, temperatura ispod nule.

Euforija nakon akcije

– Došli smo usred noći, sjeli nasred livade i naložili vatru. Sjećam se da smo spavali po trojica skupa i svaka dva-tri budili se da na vrećama razbijemo ledenu koru koja je nastajala zaleđivanjem pare koju smo izdisali. Mnogi su vojnici od hladnoće mokrili krv – sjeća se Šoljić. No najdražeg ratnog trenutka s generalom se ne može sjetiti – to je bilo svako veselje nakon akcije. Markač je, kažu, na zabave pozivao sve, svi su mu bili jednaki i nije želio podjele po rangovima. Optužbe koje nosi su im nevjerojatne jer je na terenu pokazao humanost i empatiju.

– O svakom je čovjeku vodio računa, znali smo da ako nam se nešto dogodi nećemo ostati sami. To je bitno za psihu. Slao je ljude u akcije, a na kraju bi odlučio prema emociji. Jednom smo na Velebitu izgubili helikopter jer ga je poslao po ranjenika, a nije smio – tvrde Pavlović i Šoljić. Sjećaju se i čišćenja terena nakon Oluje.

– Ušli smo u jednu kuću. Odjednom se sa slamarice dignuo čovjek s partizanskom kapom na glavi. Zamalo smo pucali. Bio je to bolesni starac kojega su neprijatelji tako ostavili. Mladen je naredio da mu damo liječničku pomoć, hranu, cigarete – prisjećaju se. Znali su se i začuditi njegovim postupcima. Kod Svetog Roka našli su u šumi desetak žena koje su bile bose.

– Naredio je da im damo naše nove gležnjače. Gledali smo žene u našim njima prevelikim cipelama i pogledavali se međusobno jer smo mi, članovi postrojbe, imali poluraspadnute cipele – sada se smiju Šoljić i Pavlović.

>> \'Pratite od 9.00h u petak uživo na Večernji.hr prijenose iz Haaga i sa zagrebačkog Trga bana Jelačića\'