Hrvatska javnost izuzetno je osjetljiva na desničarski revizionizam i burno reagira na svaki pokušaj da se relativizira, obnovi ili glorificira fašizam/nacizam. To je dobro i pokazuje zrelost nacije. U Hrvatskoj ne postoji osoba, udruga ili stranka koja bi se usudila javno braniti ili promicati ustaški režim, iako postoje ljudi koji to rade kriomice i na marginama društva.
Zašto smo danas osjetljivi na nešto što se događalo prije 70 godina? Ne radi se samo o moralnim razlozima, temeljnoj neprihvatljivosti rasnih zakona, nego o stavu da građani ne žele da se pod velom nacionalizma uspostavi autoritarna vlast koja bi ograničila građanske slobode, utišala medije, uspostavila državnu kontrolu nad svim aspektima društva, ograničila prava manjina i suspendirala demokraciju.
Istovremeno, ta ista demokratska javnost znatno je manje osjetljiva na ljevičarski revizionizam, mirno gleda na glorificiranje komunističkih diktatora, sistematsko ignoriranje i umanjivanje zločina komunističkih režima, gajenje kulta revolucionarnih vođa te proliferaciju učenja koja su dovela do uspostave totalitarnih režima. Prošla Vlada čak je imala fond iz kojeg je financirala radikalno marksističke, antiliberalne medije.
Ljevičarski revizionizam ima tipičan narativ – neki su zločini počinjeni, bilo je masovnih egzekucija, istrebljenja cijelih naroda, izgladnjivanja seljaka, otimanja imovine, zatvaranja političkih protivnika, špijuniranja građana, montiranih procesa, gušenja političkih sloboda, cenzure medija, gajenja kulta ličnosti, „preodgoja“, ali to nema veze sa samom idejom komunizma, koja je u svojoj biti plemenita i znanstveno utemeljena. Jedna je istaknuta javna osoba to ovih dana ovako formulirala: “Fašizam je ostvaren, on je ubijao sve što je različito. Komunizam je neostvaren, bila je to megaideja koja se, nažalost, nije nigdje ostvarila.“
Međutim, to jednostavno nije tako – nema ništa lijepoga ili plemenitoga u idejama Karla Marxa i drugova, to je jedna do srži antiliberalna, antidemokratska i destruktivna filozofija, koja u sebi nosi sjeme nasilja i državnog terora nad pojedincem. Marxovo razlikovanje “slobode od“ i “slobode za“ radikalan je i svjestan razlaz s cijelom zapadnom liberalnom tradicijom, temeljenom na pojedincu i njegovim neotuđivim pravima – pravu na „život, slobodu i vlasništvo“, kako je to formulirano u modernim demokratskim ustavima.
Marxova denuncijacija osobnih prava i sloboda kao buržoaskih tlapnji te ideje o nužnosti „diktature proletarijata“ i „klasne borbe“ pružila je moralno opravdanje komunističkim revolucionarima za sve oblike državnog terora i represije. I tu je ključni problem hrvatske ljevice. Ne može se u borbi protiv fašizma pozivati na vrijednosti poput zaštite osobnih i političkih sloboda, manjinskih prava, slobode govora, a istovremeno se oslanjati na Marxa, koji je sve te liberalne (buržoaske) vrijednosti prezirao. Drugovi, odlučite se! Ako vam je stalo do liberalnih, građanskih i demokratskih vrijednosti, morate se odreći Marxa i nasljeđa komunizma, i obrnuto. Jedno s drugim ne ide.•
Gospon Huić,svaka čast.