Merčepov zamjenik je javno sve o ubojstvima ispričao još 1997.

Tomislav Merčep, gospodar života i smrti iz Pakračke Poljane i Vukovara, za jedne je ratni heroj, zaslužan za obranu pojedinih hrvatskih gradova tijekom najžešćih ratnih razaranja na početku Domovinskog rata, a za druge ratni zločinac čije se ime punih 19 godina nije smjelo spomenuti u tom kontekstu.

Svi oni koji su ga u tom kontekstu spomenuli ekspresno su završili na nekom od hrvatskih sudova pod optužbom da su ga oklevetali, ukaljali mu ugled i čast. Građevinski inženjer, rođen u Borovu naselju, pristupio je HDZ-u 1990., kada je postavljen za sekretara narodne obrane. "Vukovarski Napoleon", kako su ga zvali, zaslužan je za nabavu oružja i postavljanje seoskih straža.

Tajanstvene smrti

"Zaslužan" je i za smjene direktora u okupiranom gradu te tajanstvene nestanke civila srpske nacionalnosti, zbog čega je nalog za njegovu smjenu došao s najvećega političkog vrha. Slijedi preseljenje s obitelji najprije u Zagreb, a zatim njegov odlazak na područje Pakraca i Gospića. Repovi proizašli iz njegova boravka tamo vući će se sve do Haaga, no neće rezultirati haaškom optužnicom, već zasad samo istragom koja je u Hrvatskoj pokrenuta nakon punih 19 godina.

Tomislav Merčep (58), ratni savjetnik i pomoćnik ministra unutarnjih poslova te zapovjednik Jedinice pričuvnog sastava MUP-a, prije dva dana uhićen je zbog sumnje da je naredio ubijanja, mučenja, protupravna odvođenja civila i pljačkanje njihove imovine. Ukratko, Merčep je osumnjičen za ratni zločin nad civilima počinjen na području Pakračke Poljane i Zagreba od početka listopada do sredine prosinca 1991. Kao što je svih ovih godina poricao da ima ikakve veze s grozomornim pričama o kojima su povremeno u medijima progovarali njegovi nekadašnji suborci, Merčep je i prije dva dana porekao svoju krivnju pred istražnim sucem zagrebačkog Županijskog suda. Kratko je iznio obranu, zanijekavši sve za što se sumnjiči. Potom je, zbog izrazito lošeg zdravstvenog stanja, odvezen u Bolnicu za osobe lišene slobode.

Ubio 72 osobe

I dok će tamo čekati rezultate istrage pokrenute protiv njega, Merčep će se, htio on to ili ne, susresti sa sablastima iz svoje prošlosti. A među njima zasigurno će biti i Miro Bajramović, nekadašnji merčepovac, odnosno pripadnik postrojbi kojima je Merčep zapovijedao početkom rata. Bajramović je još prije više od 10 godina u medijima progovorio o strahotama koje su se događale u Pakračkoj Poljani.

– Svojom sam rukom ubio 72 čovjeka, a odgovoran sam za smrt ukupno njih 86. Među njima je bilo i devet žena. Nismo radili razliku, ništa nismo pitali, oni su za nas bili četnici i neprijatelji. Najteže je zapaliti prvu kuću i ubiti prvog čovjeka. Poslije ide sve po šabloni. Znam imena i prezimena svih ljudi koje sam ubio – kazao je Bajramović novinarima Ferala u rujnu 1997. Njegova krvava ispovijest bila je povod za njegovo uhićenje koji dan poslije i uvod za suđenje u slučaju Pakračka Poljana njemu te još četvorici pripadnika Merčepove postrojbe. Merčep tada nije bio optužen za ono što na sudu nije kvalificirano kao ratni zločin, već kao zločin počinjen u ratnim uvjetima. U godinama nakon Bajramovićeva javnog istupa, na svaki spomen tog imena Merčep je lakonski odgovarao da je riječ o – psihički poremećenom čovjeku.

Noćne obrade

A taj "psihički poremećeni čovjek", otac četvero djece i inženjer strojarstva, novinarima Ferala poprilično je hladnokrvno opisao svoju, ali i Merčepovu ulogu u ratnom vihoru Pakračke Poljane, Zagreba, Gospića...

Bajramović je novinarima Ferala tada kazao da je Merčepa upoznao 1991. u Dalju te da su otada skupa ratovali. Jedinica kojom je Merčep zapovijedao, po Bajramovićevu kazivanju, zvala se Jesenje kiše, a Bajramović je bio Merčepov zamjenik.

Jedinica je u Pakračku Poljanu došla 6. listopada 1991. Prva im je akcija bila napad na, kako je Bajramović kazao 1997., srpsko uporište Kukunjevac. Bila je riječ o 18 kilometara dugačkom selu, koje je, prema Bajramovićevom kazivanju, oslobođeno za četiri sata. Ono što se tamo događalo sada je predmet istrage protiv Merčepa, a Bajramović je to novinarima Ferala 1997. ovako opisao:

– Zatvorenike smo držali u podrumu Osnovne škole, a kada bi ih bilo više, stavljali smo ih i u učionice. Za njih su najgore bile noći, u kojima smo ih operativno obrađivali. To je značilo da smo pokušali pronaći najbolji način da im nanesemo što veću bol, kako bi što više priznali. Znate li koji je najbolji način? Palite zatvorenika plamenom iz boce plina i onda ga polijete octom, a to radite uglavnom po genitalijama i očima. Postoji mali induktor, poljski telefon, pa Srbina priključiš na to. Radi se o istosmjernoj struji, čovjeka ne može ubiti, ali stvara neugodu... Otvorene rane posipali smo im solju i octom, nismo dopuštali da prestanu krvariti... Kada se sjetim svih tih mučenja, pitam se kako su se uspjeli sjetiti svega toga. Primjerice, najbolnije je zabiti male čavle pod nokte. Kada na to spojite trofaznu struju, od čovjeka ne ostane ni traga. Pepeo!

Nije ubijao, ali je znao

Prema Bajramovićevu kazivanju, Merčep je kao zapovjednik Poljane jako dobro znao što se događalo u Osnovnoj školi. Istina, Merčep nije osobno sudjelovao u likvidacijama zarobljenika, no o tome je čitao u izvješćima onih koji su ubijali.

– Znao je za svaku likvidaciju jer je bio zapovjednik. Bio je za nas karizmatična osoba. Nekoliko nam je puta rekao: Noćas čistimo sva ta govna! To je značilo da se likvidiraju svi zatvorenici. Ako nisi učinio što je naređeno, bio si peta kolona, a mi smo u Pakračkoj Poljani jednako ubijali i Hrvate i Srbe... – pričao je Bajramović novinarima Ferala te 1997. godine.

Bajramović je u javnoj ispovijedi naveo i kako su zarobljenici iz Pakračke Poljane odvođeni u Zagreb, na Velesajam. Tamo su ispitivani te odvođeni dalje, a većini njih se nakon toga izgubio svaki trag. Tako je nestalo barem 50 osoba. Naređenja za to također je izdavao Merčep, koji je naredio i privođenje Mihajla Zeca. Kako su završili Zec i njegova obitelj jedna su od najružnijih priča hrvatskog pravosuđa i države, a Bajramović je 1997. godine novinarima kazao kako je upravo ubojstvo obitelji Zec razlog zašto su razotkriveni zločini iz Pakračke Poljane.

Zbog svoje uloge u zbivanjima u Pakračkoj Poljani, Bajramović je 2005. osuđen na četiri godine zatvora. Riječ je bila o procesu u kojem se, osim njemu, sudilo Siniši Rimcu, Branku Šariću, Munibu Suljiću i Igoru Mikoli. Ukupno su zbog ubojstva nekoliko srpskih civila, čija tijela nisu nađena, osuđeni na 30 godina zatvora. Merčepovo ime tada se nije spominjalo, no sada, pet godina poslije, neki od Merčepovih bivših vojnika mogli bi postati svjedoci u istrazi protiv njega.

Obitelj Zec likvidirana je 7. prosinca 1991. Mihajlo Zec, zagrebački mesar i član HDZ-a, ubijen je na kućnom pragu, a njegova 12-godišnja kći Aleksandra i supruga Marija kombijem su odvezene na Sljeme i likvidirane. Sudjelovanje u tom gnusnom činu priznali su pripadnici Merčepove postrojbe Suljić, Rimac, Nebojša Hodak i Snežana Živković. Zbog proceduralne pogreške nikad nisu izašli pred lice pravde.

Miro Bajramović u svom javnom istupu 1997. kazao je kako je Merčepova postrojba činila i zločine u Gospiću 1991. On je tada kazao da je tamo u vrlo kratkom vremenu ubijeno između 90 i 110 ljudi te da je bitno bilo samo da su – Srbi. Koliko je poznato, protiv Merčepa zbog toga istraga nikada nije pokrenuta, a zbog zločina u Gospiću osuđen je general Mirko Norac.

Kada je suđeno petorici pripadnika Merčepove postrojbe zbog ubojstva nekoliko civila u Pakračkoj Poljani, on nije bio na optuženičkoj klupi. Sada je i protiv njega pokrenuta istraga zbog toga što se tamo događalo, s tim da je zasad nepoznanica o koliko je ubojstava riječ.

Ni ono što se događalo u Vukovaru dok je Merčep bio tamo do sada, koliko je poznato, nije bilo predmet istrage. U javnosti se tek sramežljivo tu i tamo spominjalo kako je bilo tajnih ispitivanja u podrumima Policijske uprave, nakon čega su ljudi nestajali. Činjenica je da je Merčep, nakon što su o tome počele kružiti glasine, morao otići iz Vukovara.