Milanović je teško pogriješio kad je podržao Kajina za župana

Kajin je politički potrošeni populist starog kova i nije političar kakvog SDP treba podržati. Zaoštravanje i radikaliziranje odnosa između centra i periferije, u ovome slučaju između Zagreba i Pule, mogla bi biti najgora dugoročnija posljedica Milanovićeve političke pustolovine s Kajinom, smatra Mirjana Kasapović. Povijest odnosa SDP-a i IDS-a vrlo je bremenita premda se na prvi pogled ne čini tako. Mnogi gledaju na te dvije stranke kao na prirodne ideološke i političke saveznice koje su u svim prijelomnim trenucima nacionalne povijesti u proteklih dvadesetak godina bile na istoj strani u formalnome ili neformalnom savezu – čak i onda kada je Jakovčićev IDS bio u nekoj vrsti prikrivene koalicije sa Sanaderovim HDZ-om, a sam je Jakovčić teško skrivao osobnu fasciniranost Sanaderom. No ispod te površine skrivali su se krhki i napeti međusobni odnosi koji bi mogli prijeći u otvorenu nesnošljivost nakon što je SDP otvoreno podržao kandidaturu Damira Kajina za istarskog župana na svibanjskim lokalnim izborima. U tom je trenutku Kajin još formalno bio potpredsjednik IDS-a, a za mjesto župana kandidirao se protivno volji vodstva stranke koja na tom položaju želi buzetskog gradonačelnika Valtera Flegu. Taj teški međustranački incident ne može se pak razumjeti ako se ne poznaje povijest odnosa SDP-a i IDS-a.

A ta povijest počinje nakon prvih slobodnih izbora 1990. godine. IDS je 1990. postojao više kao politički projekt u glavama nekolicine pojedinaca nego kao politička organizacija te nije ni nastupio na izborima. SDP je tako imao otvoren prostor da u Istri, kao nigdje drugdje u zemlji, potuče HDZ i pokupi mandate u Buzetu, Labinu, Poreču, Puli, Rovinju i Umagu. Nakon izbora u Hrvatskoj počinju trostruka – državna, politička i ekonomska – tranzicija i rat. SDP ulazi u razdoblje duboke političke implozije koja je imala tri bitna uzroka: slom državnog projekta, jugoslavenske federacije ili polukonfederacije, za koji se zauzimao; slom projekta političkoga i društvenog uređenja, samoupravnog socijalizma, koji je gradio; slom modela hrvatsko-srpskih odnosa u Hrvatskoj koji je uspostavio, a koji je Srbima ustavno jamčio status sukonstitutivnog naroda i čiji je raspad bio jedan od uzroka masovne srpske pobune u Hrvatskoj. Premda je na izborima dobio respektabilan broj glasova – čak 35 posto glasova za Društveno-političko vijeće kao, praktično, glavni ondašnji dom Sabora – odmah nakon njih počinje se topiti stvarna politička moć stranke. To su istodobno i uzrokovala i izražavala masovna kolektivna i pojedinačna “odcjepljenja” od nje. Izuzme li se masovno odvajanje srpskoga biračkog tijela od SDP-a, najveća kolektivna separacija zabilježena je upravo u Istri. Cijele općinske i gradske organizacije SDP-a prešle su u IDS. Na to su ih poticali dotad ugledni i popularni SDP-ovi kadrovi, poput pulskog gradonačelnika Luciana Delbianca, koji postaju političke perjanice IDS-a. Ta bi se neviđeno brza, masovna i organizirana stranačka konverzija mogla nazvati prvim i dosad najvećim “neprijateljskim preuzimanjem” u hrvatskoj stranačkoj politici.

Nakon toga IDS postupno ali sigurno gradi status regionalnoga političkog hegemona sa svim dobrim i lošim stranama što ih to nosi. Politička dominacija omogućuje stranci da kao autohton istarski politički fenomen, unatoč svim ograničenjima, osmisli i provodi razvojne programe i da Istru “brendira” kao najuspješniju i najprepoznatljiviju hrvatsku regiju. To je nesumnjiva zasluga Jakovčićeva IDS-a. Istodobno, dugogodišnja politička dominacija jedne stranke, kao što se to događa gotovo svuda u svijetu, postaje institucionalni okvir za razvoj klijentelizma i korupcije koji se tijekom vremena pretvaraju i u sredstva održavanja političke dominacije iste te stranke.

>> Kukuriku vlast se prepolovila u Istri: HNS podržao IDS-ova Flegu

>> Kajin: Jakovčić IDS vodi kao mafiju, ima svega, pa i onog bijelog

”Istarski Tuđman”

U Istri je IDS izgradio tvrd partitokratski sustav koji nije usporediv sa sicilijskim ili kalabrijskim mafijaškim “poretkom”, kao što ovih dana sugerira Kajin, ali nije ni lišen kriminogenih i kriminalnih crta. Na čelu je tog sustava godinama “istarski Tuđman”, “otac suvremene Istre” Ivan Jakovčić, koji je uklanjao sve ozbiljnije oponente unutar stranke koji se nisu uklapali u njegovu politiku i njegov stil rada. Sve, osim Damira Kajina, koji je djelovao kao njegova desna ruka u regionalnoj i osobito u nacionalnoj politici. Posljednjih godina oslanjao se na ono što istarski kritičari IDS-a nazivaju “Jakovčićevom gradonačelničkom huntom” – skupinu razmjerno mladih, prilično sposobnih i, kažu, podosta bezobzirnih gradonačelnika osobno odanih Jakovčiću, koji čine okosnicu sadašnje stranačke moći i vlasti u županiji, a među koje se ubraja i buzetski gradonačelnik i novi potencijalni župan Valter Flego.

A gdje je u cijeloj toj priči bio istarski SDP? Uglavnom u političkom zakutku. Munjevito IDS-ovo “neprijateljsko preuzimanje” s početka devedesetih godina prouzročilo je u ostatku stranačkog članstva i organizacije duboku političku frustraciju, pa i traumu, koje nisu posve minule do danas. Osim političkih bljeskova na parlamentarnim izborima na kojima je nacionalni SDP pobjeđivao ili ostvarivao zavidne rezultate i u Istri, županijska organizacija uglavnom je tavorila u dubokoj sjeni IDS-a i ponašala se kao njegov tihi partner, “mali od kužine”, koji je uvijek bio pri ruci kada je negdje trebalo skrpati većinu. Jakovčićevu IDS-u taj je odnos savršeno odgovarao: županijski SDP nije ni mogao ni htio narušavati regionalnu dominaciju IDS-a, a nacionalni SDP bio je strateški partner u državnoj politici koji ga je dva puta uveo u nacionalnu vladu. Ukratko, SDP nije bio smetnja IDS-u ni na jednoj razini vlasti. Razumljivo je stoga što se Jakovčić silno zaprepastio i razgnjevio kada je Milanović nagovijestio, a potom i praktično pokazao, da je takvu odnosu došao kraj.

Načelno gledano, u Milanovićevoj odluci da promijeni međustranačke odnose u Istri nema ništa ni formalno ni neformalno sporno. Formalno ništa nije sporno zato što SDP i IDS nisu sklopili sporazum kakav su, primjerice, utanačile svenjemačka Kršćansko-demokratska unija (CDU) i pokrajinska bavarska Kršćansko-socijalna unija (CSU), koji podrazumijeva da se CDU neće natjecati na izborima u Bavarskoj, a CSU nigdje izvan Bavarske, te da će nakon izbora činiti jednu frakciju u Bundestagu. Neformalno ništa nije sporno zato što Istra nije ni političko vlasništvo IDS-a ni osobni feud Ivana Jakovčića da bi se svatko tko kroči u nju smatrao uzurpatorom i neprijateljem. Sve stranke djeluju kako najbolje znaju i umiju. A ipak, Milanović je donio višestruko pogrešnu odluku kad je odlučio da istarski SDP podrži Damira Kajina.

Prvo, ako je procijenio da je istarski SDP postao dovoljno snažan da počne mijenjati ustaljene odnose s IDS-om, a posljedično i cijelu istarsku stranačku pozornicu, onda je ta promjena trebala poteći iz same stranke, a ne izvan nje. Drugim riječima, SDP se trebao suprotstaviti IDS-u s vlastitim, a ne s tuđim kandidatom za župana. Kako je taj kandidat svježi IDS-ov odmetnik, jasno je da se SDP posredno umiješao i u stranačke odnose u IDS-u te se ono što je prvotno bila unutarstranačka borba za vlast pretvorilo u međustranački sukob. Takav postupak nije dobra najava nove ere u SDP-ovoj politici u Istri.

Drugo, županijski sukob ne može se promatrati neovisno o činjenici da su SDP i IDS članovi vladajuće parlamentarne koalicije i koalicijske Vlade. Ne moraju sve koalicije na državnoj, regionalnoj i lokalnoj razini biti istovrsne, ali nije poželjno da nacionalni koalicijski partneri politički ratuju na nižim razinama vlasti. Nije poželjno ni uskraćivanje elementarne političke lojalnosti jednih prema drugima. A SDP jest uskratio političku lojalnost svojemu koalicijskom partneru u Vladi. Da bi bilo posve zorno o čemu je riječ, dovoljno je zamisliti da IDS podrži Milana Bandića protiv Ive Josipovića na predsjedničkim izborima da se održavaju danas. Bi li SDP šutke prešao preko toga? Bi li njegovo vodstvo smatralo da IDS hotimice podriva SDP i njegova predsjedničkog kandidata tako što javno podupire samokandidiranoga visokog dužnosnika SDP-a koji se odmetnuo od vlastite stranke i javno je denuncira onako kako to rijetko čine i njezini najžešći protivnici?

Treće, Damir Kajin nije profil političara kakve bi SDP trebao podržavati. Unatoč zavidnoj radišnosti i odgovornosti prema poslu saborskog zastupnika koji je obavljao godinama – a to su rijetke osobine u hrvatskoj zastupničkoj “kasti” – Kajin se u osnovi profilirao najprije kao regionalni, a potom sve više i kao općenacionalni populist. Sva se njegova politička “filozofija” i retorika svodila na obranu interesa takozvanih malih i običnih ljudi kojima je pokvarena ekonomska i politička elita – lopovski tajkuni, pohlepni bankari, korumpirani političari – uzurpirala sva prava i “otela vlast”. Za saborskom govornicom nastojao se prikazati kao zaštitnik i glasnogovornik nezaposlenih, otpuštenih radnika, osiromašenih umirovljenika, beskućnika i drugih nevoljnika među običnim malim ljudima. A onda se otkrilo da je bio među rijetkim saborskim zastupnicima izvan HDZ-a koji su se umirovili na jedan dan, uzeli povlaštene mirovine i potom se uredno vratili u saborske klupe. Učinio je to, kazao je Kajin, da ne bi ispao “štupido” i da bi pokazao kako je “krvav ispod kože” kao i svi ljudi. Kajin je, ukratko, politički potrošen populist starog kova. A Milanović ne voli populiste, zar ne?

Pustolovina s Kajinom

Četvrto, ako Milanović misli da je došao kraj Jakovčićevoj vladavini Istrom i da to treba zorno zapečatiti izbornim porazom njegova kandidata za istarskog župana, ovim potezima vjerojatno mu nije skratio, nego produljio politički život. Jakovčić će i sebe i svoj IDS ofenzivnije nego dosad prikazivati kao jedinoga autentičnog zaštitnika istarskih interesa i jamca očuvanja istarske samosvojnosti kako od tradicionalnih napada s desna tako i od novih napada s lijeva. Pokušat će homogenizirati istarsko političko tijelo i zaoštriti regionalistički diskurs te pogoršati ionako zategnute odnose između centra (Zagreba) i periferije (Pule, Splita, Osijeka, Rijeke) u zemlji. Njegova bi politika mogla pasti na plodno tlo. Istra nije regija koja je nastala regionalizacijom, to jest državnom politikom stvaranja regija “odozgo”, nego je tvorevina koja je stvarana u povijesnim procesima “odozdo” i koja ima vrlo izražen kulturni, ekonomski i politički identitet. U te procese utkano je i proteklih dvadesetak godina IDS-ove intenzivne političke “konstrukcije regije”. Stoga nema sumnje da će u mjesecima što nam predstoje IDS mobilizirati regionalni identitet kako bi očuvao svoju političku dominaciju. Dokle će ta mobilizacija sezati, tek ćemo vidjeti. Zaoštravanje i radikaliziranje odnosa između centra i periferije, u ovome slučaju između Zagreba i Pule, mogla bi biti najgora dugoročnija posljedica Milanovićeve političke pustolovine s Kajinom.