krešimir dolenčić

'Model Dubrovačkih ljetnih igara je iz SFRJ. Takav festival više ne može opstati'

Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL
Krešimir Dolenčić
Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL
Krešimir Dolenčić
09.07.2014.
u 12:15
Nemam problema s komercijalnim. U prvom sam redu režiser i radim jako puno predstava koje pune kazališta. To ne znači da su manje vrijedne, kaže Dolenčić
Pogledaj originalni članak

Od početka srpnja Krešimir Dolenčić na “svojoj” je dubrovačkoj adresi. Intendant Dubrovačkih ljetnih igara ima tek deset dana da na licu mjesta pripremi sve za svečano otvaranje Igara, ali i za slavljeničko izdanje našeg najdugovječnijeg i najslavnijeg ljetnog festivala. Igrama je ovo 65. godina, ali i godina u kojoj se suočavaju s poprilično problema, ponajprije materijalnih. Tako se zbog nedostatka novca već moralo odustati od gostovanja Splitskog ljeta s predstavom “Timon Atenjanin”, a prvi pravi ispit za kreativno vodstvo festivala zakazan je već za svečano otvaranje Igara 10. srpnja. Prošle je godine, naime, upravo otvaranje, zbog kratkoće i ležernosti s jedne ali i poštovanja tradicije s druge strane, dobilo pregršt komplimenata.

Dolaze i veliki pisci

– I ove godine glazbu za otvaranje radi Matej Meštrović. Prošle godine tu smo glazbu nazvali “Neka uđu”, a ove “Uđu neka” i pišemo je “po finski” pa je to “Uju nekka”. Već to pokazuje da će biti zabavno i veselo. Imat ćemo opet i građane i cirkusante, bit će linđa i svega čega treba biti. Tih je dana u Dubrovniku i Croatian summit pa će tako na otvaranju biti i stotinjak stranih ministara kulture. To je idealna prilika da i njima pokažemo tradiciju tog grada. Na žalost, ta su otvaranja uvijek i preskupa, a prošle smo godine to napravili iz grada i s gradom pa mi se to čini kao dobitna kombinacija i za ovu godinu – kaže Krešimir Dolenčić, koji nam ipak nije želio otkriti tko će izreći ono slavno: “O, draga, o, slatka...”

Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL

Foto: Grgo Jelavić/PIXSELL

Ovo je Dolenčiću druga godina otkako je na čelu Igara te vodi i njihov Dramski program. O iskustvima kaže: – Naučio sam da ne treba pretjerivati s entuzijazmom, čega ja uvijek imam za nijansu previše. Naučio sam da, kako Pomet kaže, “treba se s vremenom akomodavat”, iako baš nisam veliki zaljubljenik u tu rečenicu, ma koliko to genijalno Držić smislio i izrekao. Naučio sam i to da se stvari u Dubrovniku trebaju mijenjati i to iz temelja, ali i da nisam samo ja taj koji je za sve to odgovoran – kaže te objašnjava: – Mi smo, a tu mislim na Igre u cjelini, ipak samo kozmetika. Neka površinska stvar koja se mora nadograditi na strategiju cijelog grada. Važno je sve; što se čini s gradom, zidinama, scenskim prostorima, glazbom, predstavama... Tu očito ima jako puno posla, ali on dolazi na red tek kada se riješi strategija razvoja samog grada i turizma u njemu.

Za cijeli ovoljetni festival Dolenčić kaže da je riječ o jednom suvremenom festivalu koji se radi kroz tradiciju. Taj pristup otkrivaju i autori izabrani za dramske premijere – Shakespeare i Držić te razdoblje baroka kojem je posvećen Glazbeni program Igara. Uz to na Igre dolaze pisci: Ivo Brešan, Arsen Dedić, Alessandro Baricco, za kojeg Dolenčić tvrdi da je zasigurno budući nobelovac, Ivica Vidić.

Kada se na hrpu stavi sve gdje smo izgubili, a dobili smo manje iz svih mogućih izvora: Ministarstva kulture, grada, sponzora... kada sve to zbrojimo, doći ćemo do dobrog milijuna kuna manje

– Imamo i puno dodatnih, malih programa. Dubrovnik se zapravo u tih 47 dana festivala promijeni bezbroj puta. Dolaze i odlaze ljudi najrazličitijih ukusa, potreba i želja, a pomiriti sve to skupa; i turiste i goste namjernike i lokalno stanovništvo željno kulturnih događaja; vrlo je teško. Sve to treba napraviti tako da pokažemo ono najbolje od Hrvatske i nešto najboljeg od svijeta, a sve to u gradu u kojem se prostori za igru svake godine smanjuju, a tužna je istina da jedan Dubrovnik, nakon 65 godina festivala, još nema festivalsku dvoranu – kaže Dolenčić, koji već drugu godinu za redom “bije bitku” za prostor za igru u gradu podređenom turizmu. Upravo on ove godine Igre vraća u neke stare, ali davno napuštene prostore i dokazuje time da još nije sve izgubljeno na račun restorana i buke iz kafića.

– “Romeo i Julija” vraćaju se nakon Jupine trilogije iz 1979. godine u Skočibuhu i to je zaista u najboljoj tradiciji Dubrovnika – pronaći mjesto koje ima svoju priču, povijest i ljepotu. Treba ga kroz kazalište vratiti gradu i nadati se da će taj povratak biti prvi korak u njegovu novom životu. Držićeva poljana na kojoj ćemo igrati “Dunda Maroja” nije novi prostor. Igrale su se tamo i drame i opere, i Jupin “Dundo” sedamdesetih, ali vizura u kojoj će igrati moj “Dundo” nikada još nije bila korištena. No, budimo iskreni, to je posljednjih 20 x 10 metara na kojima se mogu igrati predstave i na kojima nema restorana – kaže Dolenčić.

Milijun kuna manje

“Romeo i Julija”, prva dramska premijera, zakazana je za 24. srpnja. Ekipa predstave već vrijedno radi, predvođena redateljem Jagošem Markovićem, koji je okupio ansambl koji spaja studente s Akademije, ali i divu poput Neve Rošić, koja se ovom predstavom vraća na scenu.

– Tu su ljudi iz različitih kazališta, ali i gosti, a to je ono što je u Dubrovniku oduvijek bilo najvažnije: imati festivalski dramski ansambl u kojem su se ljudi skupili sa svih strana i tamo na licu mjesta grade zajedničku kreaciju. Na žalost, i to postaje sve teže i zahtjevnije, jer financijski je lakše podnijeti kada dođe neko kazalište sa svojom već gotovom predstavom. To znači da su je pripremili doma, u svojem prostoru. Tako su, primjerice, funkcionirale igre devedesetih godina, po modelu Joška Juvančića, kada nije bilo novca i kada je to bio jedini način – objašnjava Dolenčić, koji posebno žali zbog toga što je morao odustati od pozivnica za neke mlade ljude, još studente. A upravo su mladi obilježili lanjske Igre i dali im štih novoga.

Zbog štednje koja je doslovno prisutna u svakom segmentu, pitamo intendanta koliko to novca nedostaje ove godine...

– Kada se na hrpu stavi sve gdje smo izgubili, a dobili smo manje iz svih mogućih izvora: Ministarstva kulture, grada, sponzora... kada sve to zbrojimo, doći ćemo do dobrog milijuna kuna manje. A milijun je milijun, to je u konačnici hrpa programa manje. A uvijek morate imati na umu koliko je Dubrovnik skup grad i da mi u srcu sezone moramo platiti noćenja i dnevnice za bezbroj ljudi. Nadam se da ćemo sljedeće godine biti u boljoj poziciji – kaže Dolenčić, ali odbija svaku pomisao na to da je i program Igara recesijski.

– Dubrovnik i proslava 65 godina festivala nije mogla proći bez Držića – odgovara na pitanje je li slavni dubrovački autor izabran zbog izvornih dubrovačkih glumaca koji su kod kuće te dodaje:
– “Dunda” radimo u dijalogu sa suvremenošću. Vrlo su slične današnja slika stvari i ona iz Držićevih vremena. I opet su tu pitanja što mi to ostavljamo djeci i što ona nama čine. I zato se “Dundo Maroje” otvara kao jedan strašno moderan komad, sa svim svojim elementima i svom Držićevom komičnošću.

No, kada se svi problemi stave na kup, teško se oteti dojmu da rastući turizam postaje glavna prepreka razvoju festivala. No, Dolenčić ne dijeli to mišljenje i tvrdi da je sve samo pitanje odluke, koncepcije razvoja, ali i hrabrosti: – Turizam nije nikakva prepreka jer ti dovodi puno ljudi što je sjajno za svaki festival. Glavna je prepreka nepostojanje ciljeva, kamo želi taj grad i kakav turizam on želi. Dubrovačke ljetne igre – s naglaskom na ljetne – trebaju početi u svibnju i završiti u listopadu. No, ako to ovisi o vremenu, malo kiše i vjetra, onda ništa od toga. Dakle temelj svega je strategija grada.

Model koji je uspostavljen za vrijeme Jugoslavije, kada je Dubrovnik bio najveći izlog tadašnje kulture i jedina stvar oko koje nikada nije bilo problema s financijama, kada se zapravo nije ni pitalo što koliko košta, doba u kojem su se sve odreda radili vrhunski programi i koje pamtimo kao zlatno doba Igara, ne može opstati. To više nije ta država niti je to više takav festival. I nigdje na svijetu više ne postoji festival kroz koji se pokazuje cijela država i njezina moć. Na ovakvim festivalima uvijek funkcionira spoj komercijalnog i umjetničkog. Uvijek su tu događaji koji pune, koji zarađuju, pa se na njihov račun dogode i oni koji su malo manje komercijalni. Ja nemam problema s tim. Nemojmo komercijalno spajati s jeftinim. Ja sam u prvom redu režiser i radim jako puno predstava koje su komercijalne i koje pune kazališta, a to ne znači da one imaju neku manju vrijednost. No, pogledajmo druge festivale ove vrste.

Trebali bismo neke stvari učiti i od drugih festivala – kaže Dolenčić, ali na pitanje koji bi festival bio najbolji uzor Dubrovačkim ljetnim igrama, odgovara:
– Zapravo nijedan. Dubrovnik je toliko senzacionalan grad da mu se ne mogu nametati neka tuđa rješenja. No, činjenica jest da se Igre trebaju čvršće profilirati. Osobno vjerujem da bi ga trebalo iznova izgraditi od samih početaka.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 5

DU
Deleted user
12:21 09.07.2014.

hrvatski model upravljanja je isto iz sfrj, stovise isti i ljudi...

ĆA
ćaćaća
20:02 09.07.2014.

e jbg a to partiji najviše leži .)

DN
dnleac
17:40 09.07.2014.

Želio bih da Dolenčić uspije održat igre na nivou kakve su uvijek i bile