Moj muž umirao je u mukama, a naš činovniki nije htio pomoći

Posao vozača kamiona, pogotovu onih koji svoj teret voze kroz više zemalja, pa i kontinenata, kruh je sa sedam kora. Izbiva se od kuće i obitelji po mjesec dana pa i više, a ne znaš što te može zateći na dugom putu.

Iz Kazahstana u Rusiju

Na takav put u Alma-Atu u Kazahstanu u srpnju je krenuo i prijevoznik Božidar Tenšić (53) iz Varaždina, ne znajući da boluje od raka trbušne šupljine, koji je već bio u visokom stadiju. Javio se supruzi Valentini nakon što je iskrcao teret i krenuo natrag prema Hrvatskoj, a onda mu je, nakon otprilike 1300 kilometara puta, naglo pozlilo. Nazvao je kolegu, prijevoznika Ivana Lukšića iz Krapine, koji je također bio na putu, na sličnoj ruti, pa su se dogovorili da će se naći kako bi mu pomogao. On je pozvao i svoja dva sina, također vozače kamiona, i još jednog kolegu, kako bi mu zajedno pomogli.

– Kada smo se sreli, on nije mogao više iz kabine van, toliko mu je bilo loše. Odvezli smo ga u bolnicu u Kazahstanu, gdje su mu ustanovili četvrti stadij raka trbušne šupljine. Međutim, ta je bolnica bila u katastrofalnom stanju, žbuka je padala sa zidova i nismo ga željeli tamo ostaviti, znali smo da bi tamo umro – prisjeća se Lukšić. Rekao je kako su ga željeli ukrcati na prvi avion za Zagreb, Ljubljanu ili Beč, no svi su letovi već bili bukirani.

– Suprugu je bilo jako loše, čula sam mu po glasu, jedva je govorio, no tješio me slabim glasom, govorio da je dobro – kaže Valentina Tenšić. U međuvremenu su ona, njezin nećak i sin pokušali doznati broj hrvatskog veleposlanstva u Kazahstanu, ali doznali su da je za Kazahstan zadužen veleposlanik u Istanbulu, tako da im je i to propalo, a njezinu je suprugu bilo sve lošije.

– Odlučili smo prijeći rusku granicu i tada zvati veleposlanstvo u Rusiji da nam pomognu da čovjeka na samrti vratimo kući. Imali smo velikih problema na granici, žena na carini tvrdila je da to nije čovjek koji je na putovnici, a on je propao od dana kada se slikao, izgubio je sigurno više od 20 kilograma. Ipak, uspjeli smo ih uvjeriti i proći granicu – prepričava Lukšić, koji je vozio bolesnog Božidara u svom kamionu. Nakon stotinjak kilometara, stali su u Kurganu. Zamolili su ljude da im pomognu pa su ga uz pomoć žena iz mjesta uspjeli oprati i presvući. Božidarova obitelj u međuvremenu je uspjela doći do veleposlanstva u Moskvi, ali na njihovo neugodno iznenađenje, naišli su na zid.

– Nećak Matija dobio je nekog u veleposlanstvu, u toj panici nije mu zapamtio ime, ali voljeli bismo da se sazna kakvog čovjeka plaćaju porezni obveznici kako bi on mogao uživati u Moskvi. Kratko nam je odbrusio da ga odvezemo u bolnicu, da on ne može ništa učiniti – ogorčena je gospođa Valentina. Drži kako bi se, da je bila riječ o državljaninu neke zapadnoeuropske zemlje, odmah nešto poduzelo.

Ne zna za milijunski grad

– Zamislite, veleposlanik, ili činovnik koji radi u veleposlanstvu u Rusiji, ne zna gdje je Čeljabinsk, milijunski grad u Rusiji, do kojeg smo mi u međuvremenu dospjeli – dodaje Lukšić.

Na sreću, nakon gotovo tjedan dana muke, uspjeli su se sami snaći i uz pomoć prijatelja naći let iz Moskve u Zagreb. Uspjeli su ukrcati Božidara, ali ne kao bolesnika, već kao običnog putnika. Na Plesu ga je dočekala obitelj i Hitna, koja ga je odmah odvezla u bolnicu. Nažalost, Božidar je za dva dana umro.

Iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova izražavaju žaljenje obitelji preminuloga Božidara Tenešića te ističu kako su zatražili očitovanje Veleposlanstva RH u Moskvi, o čemu će izvijestiti.