Iz želje nekoliko entuzijastičnih pojedinaca da pokušaju premostiti golem jaz koji postoji u Hrvatskoj između raznih svjetonazorskih skupina, a posebno i socijalnih skupina 2014. godine, nastao je Centar za kulturu dijaloga (CeKaDe). Riječka udruga za cilj ima socijalno uključivanje i osnaživanje djece u riziku od siromaštva i njihovih obitelji, a kako bi to mogli i dalje uspješno raditi, potreban im je adekvatan prostor.
Stoga su pokrenuli nacionalnu kampanju „Moje mjesto pod suncem“ u sklopu koje do kraja 2020. planiraju prikupiti 1,2 milijuna kuna za potpuno preuređenje i opremanje prostora veličine 380 kvadrata. O tome govore Sandra Grozdanov, Ana Karakaš i Marija Krželj Torbarina iz udruge CeKaDe. Sandra Grozdanov je voditeljica programa “Moje mjesto pod suncem” i kaže:
– U dvanaest godina rada u dječjem vrtiću vidjela sam mnogu djecu, iznimno talentiranu. Neka od njih imala su izrazito poticajno okruženje, između ostalog, i zato što su im ga stvorili roditelji. Koliko god se radovala zbog takve djece, osjećala sam nepravdu zbog onih čiji su talenti ostali zauvijek zakopani u njima. Takva djeca, ona koja vape za tim da budu viđena, priznata i podržana, pokazuju nevjerojatnu moć transformacije kad dobiju ono što je njima toliko željeno. Ta ideja je moja misao vodilja u ovom programu. Ana Karakaš je socijalna pedagoginja programa “Moje mjesto pod suncem” te ističe:
– Djeci puno znači imati mjesto gdje se osjećaju ugodno i sigurno, gdje im se pruža potrebna pomoć, podrška i poticaj, gdje se osjećaju prihvaćeno. Znamo da su djeca posebno osjetljiva na uvjete u kojima odrastaju, da to utječe na kvalitetu života i mogućnost razvoja potencijala, pa im baš zato pokušavamo pružiti okruženje koje će im omogućiti da kvalitetnije žive, da se aktivno uključe u društvo. Marija Krželj Torbarina je psihologinja programa “Moje mjesto pod suncem” i kaže:
– Najčešća problematika kojom se bavimo u individualnom radu s djecom jest problem vršnjačkog nasilja. Uglavnom se radi o verbalnom zlostavljanju u školi, koje je osobito opasno i štetno za razvoj samopouzdanja djece, a djeca u riziku od siromaštva su značajno češće žrtve nasilja i socijalne izolacije. To stavlja normativ na socijalnu inkluziju. Slijede problemi u školi povezani s učenjem ili ponašanjem, a svaki od ovih problema ostavlja trajne posljedice za dijete ako se pravodobno ne reagira.
Koje su glavne inicijative vaše udruge?
Prva je “Mreža hrane” u sklopu koje smo u rekordnom roku uspjeli doniranje hrane najpotrebitijima u društvu osloboditi PDV-a, a i dalje radimo da što više hrane dođe do potrebitih. Drugi program je “Moje mjesto pod suncem”, kojim želimo ostvariti da djeca ljudi koji danas odlaze u socijalne samoposluge jednoga dana više to ne moraju raditi jer su izašla iz kruga siromaštva.
Kako ste i kada došli na ideju pokretanja programa “Moje mjesto pod suncem”?
Bilo je to 2015., usred naše kampanje za oslobađanje doniranja hrane od PDV-a. Razmišljali smo kako pomoći ljudima ispod granice siromaštva, a da to ne bude samo trenutačno zadovoljenje njihovih potreba. Pokrenuli smo ovaj program s jasnim ciljem da prekinemo krug siromaštva u kojem žive, a pokušavamo to tako što im svakodnevno pružamo one aktivnosti koje su im zbog siromaštva uskraćene – pomoć u učenju, razne radionice u kojima oni razvijaju svoje talente, psihosocijalnu podršku… Sve to kako bi im otvorili prostor u kojemu jednoga dana mogu ostvariti sebe na temelju svojih talenata i sposobnosti, a ne socijalnog konteksta u kojem žive.
Zašto je važna socijalna inkluzija?
Želimo li zaista živjeti u društvu u kojem ne možete uspjeti samo zato što nemate podršku oko sebe? Djeca iz socijalno depriviranih obitelji sedam puta teže upisuju fakultete nego djeca iz srednje ili boljestojećih obitelji. Također, djeca iz socijalno depriviranih obitelji najčešće ponavljaju živote svojih roditelja. Socijalna inkluzija nije pitanje dobrote, nego toga jesmo li svjesni da svoje uspjehe ne dugujemo samo svojim prirodnim talentima, nego obitelji, zajednici, sustavu koji omogućuje da se ti talenti razvijaju.
Ima li većina ljudi uopće ideju koliko teško neke obitelji žive?
Čini nam se da sada ljudi ipak znaju nešto više, ali još velik broj ljudi ne zna kako teške žive neke obitelji, koliko teško im je osigurati osnovne uvjete za život, a da ne spominjemo uključivanje djece u aktivnosti koje su nužne za poticaj njihova rasta i razvoja.
Koliko djece trenutačno imate uključeno u program i na koji način s njima radite?
U programu trenutačno imamo 52 djeteta. Pri ulasku djece u program održavaju se inicijalni razgovori s roditeljima i djecom kako bi se ispitale potrebe, interesi, sposobnosti i želje djece te ih se onda sukladno prostornim kapacitetima i dostupnosti volontera raspoređuje u željene aktivnosti. Mogu sudjelovati u različitim radionicama, poput glume, plesa, glazbene radionice, šivanja, kulinarska, informatike, astronomije... Udruga također u suradnji s gradskim sportskim klubovima i kulturnim ustanovama djeci daje priliku okušati se u željenom sportu ili nekoj drugoj aktivnosti. Nadalje, volonteri ih vode u kino, kazalište, muzeje, na utakmice, izlete u prirodu, što je sve moguće jer su im osigurane i mjesečne karte za redovan prijevoz u gradu. Po potrebi ih se uključuje i u individualni stručni savjetodavni rad. Treba naglasiti da se kroz sve ove opisane aktivnosti djecu želi osnažiti, unaprijediti njihova znanja, vještine i kompetencije, razvijati socijalne vještine te pozitivnu sliku o sebi i na taj način im dati bolju startnu poziciju da ostvare svoje snove i želje.
S kojim je ciljem pokrenuta ova kampanja?
Prostorni uvjeti pokazali su se ključnima u našem već dugogodišnjem radu s djecom s obzirom na to da redovno uviđamo kako rezultati programa ukazuju na veliku učinkovitost u podizanju (samo)svijesti djece o izborima koji im se pružaju za nastavak školovanja, ali i poboljšane socijalizacije. Zaista nam je potreban novi prostor, a Sveučilište u Rijeci je odlučilo ustupiti nam jedan svoj koji ne koriste, veličine 380 m2.
U kojem ste prostoru do sada radili?
Posljednjih pet godina radili smo u takoreći “ekstremnim” uvjetima. Budući da svakodnevni rad s 50 djece, 50 volontera i 32 obitelji zahtijeva znatne stručne i infrastrukturne kapacitete, glavni cilj organizacije bio je pronalazak adekvatnog prostora za sve korisnike, jer sve programske aktivnosti još uvijek obavljamo u 70 m2, bez sustavnog grijanja, kuhinje te sanitarnog čvora.
Je li bilo teško potaknuti na suradnju nadležne?
Nimalo. Primorsko-goranska županija i Grad Rijeka odazvali su se ovoj donatorskoj akciji i podržali je kao pokrovitelji kampanje.
Možete nam reći nešto više o daljnjem tijeku kampanje?
Očekuju nas prije svega još brojna medijska gostovanja, kojima se jako veselimo te intenzivna aktivnost po društvenim mrežama. Upravo ovaj tjedan snimamo videospot kampanje u Rijeci i Zagrebu s dragim nam i javnosti dobro poznatim licima, koja su se odmah odazvala pozivu na akciju.