Most do izborne godine

Kako se sad čini, Sanaderova Vlada položit će glavni godišnji test i za svoj prijedlog državnog proračuna vjerojatno će bez velikih muka prikupiti dovoljnu saborsku većinu. HDZ-ovi koalicijski partneri većinom su "pacificirani" prije nego što je počela javna rasprava o proračunu. Umirovljenici još prošlog ljeta, kad im je Vlada napokon osigurala povrat duga. Ma koliko bio nezadovoljan tempom povratka i obnove, SDSS može biti siguran da će taj proces ići jer pritisak dolazi i iz međunarodne zajednice.

Ostali članovi vladajuće  koalicijske družine s još manjim utjecajem u parlamentu ni dosad se nisu ultimativno postavljali kad je bila riječ o  proračunskom novcu te nema znakova da će ovaj put postupiti  drukčije. A ako bi Sanaderu unatoč svemu tome zbog nečega ipak ozbiljno zaškripalo, ako bi ga netko iz formalne parlamentarne većine ipak odlučio kazniti uskratom svojega glasa, ostaje mu pouzdan rezervni osigurač. To je Hrvatska stranka prava koja zbog svog desnog usmjerenja ne može "u slozi s Račanom" rušiti HDZ.

No to nipošto nije jedini razlog zbog kojeg vladajuća ekipa može relativno bezbrižno sa svojim trećim proračunom u mandatu stati pred saborske zastupnike. Činjenica je naime da je proračun skrojen tako da svatko dobiva malo više nego lani. Nema izravnih žrtava. Povećavaju se neki ključni izdaci za socijalu, svoje će dobiti umirovljenici, a državne investicije neće se smanjiti. Jednadžba prihoda i rashoda posložena je tako da se proračunski deficit dodatno spušta, čime se osigurava manji pritisak na zaduživanje države.

Može se reći i da je s proračunom za 2006. godinu Vlada napravila  još jedan korak prema budžetskom redu, kad je dosadašnjim proračunskim prihodima dodala i one od trošarina namijenjenih cestogradnji te primjerice prihode od igara na sreću. Sve dok neki fondovi stoje sa strane, postoji sumnja da se "postrance" i koriste.

Resor znanosti i obrazovanja, koji je prošle godine dobio oko 600 milijuna kuna više nego 2004. godine, za iduću godinu dobiva otprilike isto takvu povišicu, što znači da ulaganje u znanje više nije samo ukrasna sintagma kojom vladajući verbalno uljepšavaju svoju politiku pred javnošću.

No dok sama sebi plješće nad predloženim proračunom, Vlada jednostavno mora računati s time da će biti izložena velikim i ozbiljnim prigovorima. Ne samo opozicije, kojoj je posao da se tuče s vlašću nego i neovisnih, ali mjerodavnih promatrača.

Rashodi države iz godine u godinu rastu, a podmiruje ih jednak broj zaposlenih i ista porezna baza. Dio deficita krpa se zaduživanjem države, dio prodajom imovine, ali što kad više ne bude bilo vrijedne državne imovine poput dionica Ine i HT-a? Kako će se dugovi otplaćivati kad se veliki infrastrukturni projekti iscrpe?

Već je prvo sučeljavanje o proračunu, u emisiji državne televizije, pokazalo da je to pitanje svih pitanja. Dok su oporbeni i vladajući političari zapravo pokazali da između njih nema mimoilaženja oko glavne odrednice proračunske politike, a to je da se glavnina ekonomskog rasta temelji na državnim investicijama, glas sa strane upozorio je: država ne može dovijeka ostati jedini i glavni igrač.

Njezino je da označi teren, "da kosi  travu, da učvrsti pravnu sigurnost i jednakost pred zakonima. Glavnu igru nosi poduzetnički sektor i tek kad se iz poduzetničke aktivnosti otvaraju nova radna mjesta, ekonomija se smatra zdravom. Što se bitno za poduzetnike mijenja s predloženim proračunom? To će pitanje još češće sustizati Sanaderovu Vladu, sve dok država bude visokim poreznim opterećenjem upravo sebi osiguravala ulogu glavnog igrača i  najvećeg ulagača.