“Tri mušketira” prema romanu Alexandrea Dumasa, prva je premijera Hrvatske drame HNK Ivana pl. Zajca u ovoj kazališnoj sezoni. Režira gost, poznati srpski redatelj Kokan Mladenovića, a predstava (premijera je u subotu, 26. listopada) je samo prividno romantično-avanturistička. Redatelj kroz nju priča o nemilosrdnosti današnjega vremena, a o detaljima ovoga glazbenog trilera razgovarali smo s redateljem i autorom dramatizacije Kokanom Mladenovićem, legendarnim ravnateljem beogradskog “Ateljea 212”.
Publici donosite priču prilagođenu gruboj sadašnjosti, lišenoj ideala, morala, pravde, kritički se osvrćete na vrijeme koje živimo. Zašto baš “Tri mušketira”?
– Političke igre su na vrhuncu moći. Intrige silnih uobličavaju svijet kakav živimo. Bog ne stanuje u crkvi, pravda na sudovima, obrazovanje u školstvu, a humanost u zdravstvu. U takvome svijetu, u kojem je moralno nemati morala, nema mjesta za ljubav, nema mjesta za romantiku, nema mjesta za poeziju, ili, ako ima, onda je to stoga da bi romantika, ljubav i poezija bile zloupotrijebljene.
D’ Artagnan, Atos, Portos i Aramis tragikomični su zaostatak iz jednoga prošloga vremena. Oni vjeruju u čast, pravda, poštenje, ljubav..., a mušketirsko načelo “svi za jednoga, jedan za sve” danas se čini primjenjivo jedino oko podjele “plijena”?
- U našoj predstavi Kralj i Richelieu igraju šah. Raspoređuju figure ratnika, konjanika, topove i kraljeve. Igraju se rata, točnije mi mislimo da se igraju rata. Oni se ne igraju. Oni ga stvarno pripremaju, tu pred našim očima. Mi smo dovoljno glupi da to ne vidimo. Mi smo dovoljno naivni da ne vidimo u kojem se pravcu svijet mijenja. Mi nismo samo publika, mi smo mušketiri, uvijek iznova zloupotrijebljeni za interese onih koji su se snašli i dograbili kormilo našega stoljeća. Od izbora do izbora, od jedne političke krize do druge, oni zloupotrebljavaju naš osećaj patriotizma, našu zainteresiranost za boljitak svijeta, za njegovo popravljanje i čine nas pijunima u igri u kojoj uvijek pobjeđuju, naprosto zato što su joj oni odredili pravila. Zaprepaštenost svijetom u kojem žive i igrom u koju su upleteni, trebala bi, na kraju predstave, osjećati i publika.
Ovo je vaše prvo gostovanje u Hrvatskoj, u Rijeci. Kako vam je bilo raditi s dramskim ansamblom HNK Rijeka?
- Meni je jako važno da svi sudionici u predstavi u nju unesu i svoje društveno biće, svoje stavove o vremenu u kojem živimo i devijacijama društva koje nas okružuje. U tom je smislu ovo zajednička predstava. Ovo je zjednički stav riječkog ansambla i mene o svemu onome što je naša detekcija ponora jednoga vremena koje se narugalo svemu što mušketiri predstavljaju. Bilo je izazovno probijati se kroz taj talog našega povijesnog trenutka, razlučiti „kritične točke“ koje svijet dijele na moralan i nemoralan. Kroz sve to prošli smo zajedno i, ako postoji ime za našu suradnju, onda je to zaista mušketirsko geslo – svi za jednoga, jedan za sve.
Prije dolaska u Rijeku, u Temišvarskome nacionalnom teatru pripremali ste Eshilova “Okovanog Prometeja”.Još jedno novo čitanje klasika?
- Iako je čovječanstvo tijekom dvadeset pet stoljeća kazališnoga života napredovalo u znanstvenom i tehnološkom smislu, antropološki gledano, mi smo još uvijek ljudi s istim strahovima, zabludama i nedaćama. Paradoksalno je, ali istinito, da se mijenjaju ljudi, prirodne sile i bogovi, cijeli poznati svemir kreće se u vremenu, ali i dalje zadržava svoju, bojim se, neuništivu, vertikalnu strukturu. Poredak stvari još uvijek podrazumijeva nedodoriljive bogove na vrhu i obespravljene ljude na dnu. Protiv takvoga poretka stvari ustaje Prometej, dajući ljudima vatru, prevodeći ih, kako Rousseau kaže „ iz životinjskog stanja u ljudsko, iz Prirode u Kulturu“. Vatra ljudima omogućuje nezavisnost od bogova, a bogovi, kako ondašnji, tako i sadašnji, nisu zainteresirani za osviještenog i nezavisnog čovjeka. Čovjek koji posjeduje vatru, a u današnje vrijeme vatrom možemo smatrati informacije i znanje, jest onaj koji ima moć. A moć, prema nepisanom pravilu, pripada, da se žižekovski izrazimo, „lošim momcima na vrhu“. Umjesto da je njome prožeto čitavo društveno tijelo, ona ide odozgo prema dolje, određujući što radimo, što konzumiramo i što mislimo. Stoga predstava koju sam režirao u Nacionalnom teatru u Temišvaru počinje u svijetu grčkoga teatra, da bi se zatim preobrazila u suvremenu priču o pobuni i novim bogovima, gdje lik Prometeja postaje lik Juliana Assangea. On je Prometeja našega doba, koji se usudio, usprkos novim, podjednako nemilosrdnim bogovima, vatru informacija učiniti dostupnom čovječanstvu. Odgovor današnjeg Olimpa podjednako je nemilosrdan, a kavkasku Stijenu i Prometejeve okove zamijenila je izolacija u sobičku ambasade Ekvadora, kao što će je, možda, zamijeniti samica u ruglu moderne demokracije, zaljevu Gvantanamu.
Planirate li nove međunarodne kazališne projekte?
- Čekaju me novi kreativni izazovi u teatrima Mađarske i Rumunjske. Tu je, naravno i Beograd i neke nove kazališne teme. Moj kazališni put je konstantna potraga za istomišljenicima. Vjerujem da je pričanje važnih priča o neuralgičnim točkama našega vremena, detektiranje stranputica na kojima smo se našli i govorenje o njima na sav glas sredstvima osviještenog kazališta, ono što je naš ljudski i kazališni zadatak. Taj put nije lagan, i cijena koju plaćamo da bismo ostali na njemu ponekad jest previsoka, ali je to jedini put koji nas definira pred nama samima i omogućuje nam da uspravno hodamo u ovom vremenu potiranja svih vrijednosti.