Može se reći da je Kristov put prema čovjeku u Hrvatskoj danas označen odgovornom solidarnošću sa svakim građaninom naše zemlje, naviještanjem evanđeoskog siromaštva, kao jednog od onih bitnih uvjeta solidarnosti, i pomirenjem..., napisao je zagrebački nadbiskup Josip Bozanić u svojoj božićnoj poruci upućenoj “vjernicima u Hrvatskoj i svekolikoj hrvatskoj javnosti”, kako je javila IKA. Suživot i pomirenje su mu osobito na srcu: “Ovdje želim istaknuti važnost novih odnosa između skupina i zajednica u našem hrvatskom društvu. Dijalog, tolerancija, uvažavanje demokratskih procedura, ublažavanje radikaliziranih društvenih odnosa, nastojanje oko širokog usuglašavanja, stavljanje općeg dobra iznad uskih stranačkih, grupnih i lokalnih interesa – novo je ime za pomirenje u današnjoj Hrvatskoj”.
“Crkva prosvijetljena otajstvom Božića”, napisao je nadbiskup Bozanić, poziva na solidarnost s mladima za koje nakon školovanja nema posla, s radnicima ostavljenima “na milost i nemilost novih gospodara”, “s umirovljenicima, izbjeglicama, prognanicima i povratnicima”. Osim plemenitih misli i želja, u božićnoj poruci jasno odjekuju i kritičke riječi: “Ovo naše društvo, koje je tranziciju provodilo u prilikama kad je pozornost bila usredotočena na ratna događanja, u ovom poslijeratnom vremenu pozvano je da hitno preispita teške uvjete u kojima se našao veliki dio pučanstva, osobito u našim gradovima...”
Te naposljetku, kao melem mnogim napaćenim ljudima izmučenih duša i iznevjerenih očekivanja i nada, riječi po kojima je ova Bozanićeva poruka ostala najbolje upamćena: “Nagle promjene političkoga i gospodarskog sustava omogućile su brzo bogaćenje pojedinaca i sve veće siromašenje brojnih građana. Na djelu je grijeh struktura što su ih omogućili zakoni i propisi, kojima prvotni cilj nije bio opće dobro čovjeka i zajednice”. Bilo jednom u Hrvatskoj, pred Božić 1997. godine. Mudra građanka dobrog pamćenja i brzih misli na Facebooku je podsjetila na ovu glasovitu poruku čim je objavljena propovijed koju je taj isti zagrebački nadbiskup, a sada i kardinal Josip Bozanić održao na misi za Tuđmana u povodu 20. godišnjice njegove smrti.
Poruku iz 1997. citirao sam opširno jer vrijedi podsjetiti da je u njoj bilo još mnogo toga važnog osim same kritike “grijeha struktura”, između ostalog i zacrtan put kako ljudi i građani, bili vjernici ili ne, moraju jedni drugima izlaziti u susret u duhu solidarnosti, u čemu, pak, Crkva treba prednjačiti. Uostalom, neka mi sam kardinal Bozanić ukaže i na jednu vlastitu riječ iz 1997. koja ne bi bila savršeno aktualna i koju ne bi trebalo s jednakim žarom ponoviti i danas. A pred Božić 2019., na zadušnici za Tuđmana, kardinal Bozanić govori: “Naš je narod u prvom predsjedniku prepoznao darove koji su davali nadu, polet, zanos te imali utjecaj u patnji i tjeskobama...
Dr. Tuđman je i u onim pitanjima koja su bila povjerena samo nekima u bitnome nastojao osjetiti bilo naroda. I ta se povezanost očitovala, ne u apstrakciji, nego u stvarnosti: od poziva na obranu domovine do njegova sprovoda. Dok su i u jednome i u drugome neki bili protiv, narod je odgovorio na svoj način: hrabrošću i molitvom...”. Bozanić je, nažalost, opet onaj na kakvog smo već odavno navikli, onaj koji društvo dijeli, u ovom slučaju na one koji su “bili protiv”, bilo da se radilo o obrani domovine ili sprovodu (?!), i na narod iz kojeg te “protivne” očito isključuje. Na istoj liniji, samo po običaju još radikalniji i jasniji, bio je sisački biskup Košić. Veličajući s oltara Tuđmana kao državnika kakvog “nije imao niti će ikada imati naš narod”, govorio je o slijepcima koji tu veličinu ne prepoznaju i ne priznaju, prizivajući duh samog Tuđmana: “Rekao bih da su to oni žuti, zeleni, crni, ali bome i crveni vragovi o kojima je pokojni Predsjednik govorio, koji sve rade protiv istine i svoje domovine”.
Doduše, spomenuo je kardinal u svojoj eulogiji Tuđmanu kako je “upravo nepažnja prema malenima uzrok umnažanja poteškoća u društvenom životu samostalne Hrvatske”. Tako se samo očešao i prošao pokraj socijalne teme kao jureći predsjedničin autobus o jedan maleni auto na uskoj zagorskoj cesti. Nego, jedna razlika između Bozanićeve poruke iz 1997. i ovog nedavnog govora meni osobito upada u oči: u onoj prvoj govori o društvu, o građanima, o čovjeku. Nijednom nije spomenuo narod, koji mu 2019. ne silazi s usta. U tome je jedna od bitnih razlika lijevog i desnog političkog svjetonazora. Pritom, da se razumijemo, lijevo ne predstavlja komunistička država u kojoj je “mi smo Titovi, Tito je naš” zamijenilo parolu “jedan narod, jedan vođa”.
Na političkoj nacionalističkoj desnici se upravo pred našim očima događa jedna ružna rastava braka uz žestoku borbu za skrbništvo nad narodom. Po uzoru na “mi smo Titovi”, Škoro svako malo spominje narod koji je njegov, on se obraća “svom narodu”, on želi biti “ujedinitelj napaćenog naroda”. Kao druga strana iste ploče, u duhu onog “Tito je naš”, Kolinda Grabar-Kitarović se svim silama želi prikazati kao ona koja pripada narodu, koja je iz naroda i za narod. Jer “narod zna”. Oboje tom narodu, kako ga oni vide i osjećaju, šapuću na uho. Ali to nije poput šaptanja konjima koje treba umiriti, u tom šaputanju je mnogo siktanja koje razjaruje i raspomamljuje. I koje redovito i uvijek, kako nas uči povijest, ima za posljedicu razdvajanje naroda i onih ostalih, slijepaca, crvenih vragova, neprijatelja.
Meni je, pak, normalno biti Hrvat, a prije svega biti građanin i čovjek izvan tog Bozanićeva, Košićeva, Škorina, Kolindina ili bilo čijeg naroda, izvan dohvata tih profesionalnih opipavača narodnog bila. Meni je normalno biti, kako to u svom novom romanu piše Miljenko Jergović, “upojedinjeni Hrvat”, uostalom pojedinac bilo koje narodnosti, a prije svega čovjek koji ima barem ono temeljno pravo da ga ne smije i ne može bez osvrtanja i zaustavljanja razbiti i s ceste izgurati jureći narodni autobus.