Kao što bi sve religije bile potpuno nepotrebne i besmislene da Bog doista postoji, isto tako bi nepotrebne i besmislene bile i političke stranke da postoji demokracija. Da ih ima, Bog bi izravno komunicirao s ljudima, a da postoji demokracija, vladali bi ljudi. Zato su Crkva i stranke obične kanalizacije dualnog praznovjerja da bilo koji oblik vlasti može biti išta drugo osim nasilja. Nepostojanje Boga i nepostojanje demokracije iziskuje vjerovanje u oba vrhovna i lažna autoriteta, pri čemu se skupinom dogmatskih i posve neprovjerljivih teza želi sintetizirati i Boga i demokraciju kao entitete koje nas čekaju u našoj zagrobnosti kao glavna nagrada za odricanje od vlastite pameti.
Boga već deset tisuća godina nitko nije vidio, demokracija je 150 godina star mimikrijski manevar u procesu svaljivanja kolektivne odgovornosti za kontinuitet davanja legitimiteta kriminalnom smislu države. Boriti se protiv korupcije fatamorgana je oaze do koje u potpuno propaloj i opustošenoj pustinji nikada nećete stići. Pitam se koja je zločinačka namjera kolosalnija; ideja Boga pretvorenog u Alzheimerom otromboljenog starkelju ili demokracije tog trajnog alibija za uzgoj punomasnih svinja vlasti. Ili jedno postoji zbog drugog i samo u tom suodnosu mogu biti tako mefistofelefski združeni u svetom cilju samoodržanja. Bog i demokracija kao emanacije golog đavla.
Tako su Bog, istina i život postali demoni laganja i umiranja na rate. Jer da ima Boga i da ima demokracije, ne bi se Crkve pretvorile u korporacije i veletrgovine, a političke stranke u mračna, okultna mjesta, tajne organizacije koje u pozadini javnog djelovanja njeguju obrede prolijevanja i krvi i novca. Upravo zbog toga HDZ će se pokazati najvažnijom političkom organizacijom u hrvatskoj povijesti. Ne zato što su zajedničari navodno osnovali ovu aktualno propadajuću državu. Bilo bi, na žalost, ovakve države i bez njih makar ju morao osnovati i Dražen Budiša. Ne, HDZ-ova zasluga je nemjerljiva jer su razotkrili mehanizme kriminalnog funkcioniranja države i znanstveno dokazali da Boga nema. Jer da ga ima, ne bi bilo više HDZ-a. To je prva stranka kojoj se sudilo za kriminal, koja je priznala da je za osvajanje vlasti u domovini, u koju se toliko sadistički klela, krenula s ruskim ili mađarskim novcem, koja je uporno naglašavala da je desni centar, a nedvojbeno je tek da su desni epicentar svih vrsta moralnog posrtanja.
Zato je Plenković bio prisiljen reći da priču počinje s praznim papirom, što bi trebalo značiti da se sve ovo prije nije ni dogodilo, puj-pike, prebrisano i zaboravljeno, što nije loš recept za umnog hrvatskog birača koji kleči i u crkvi i na biralištima. Plenkovićeva gesta podsjeća me na stvarnu anegdotu iz rodnog Karlovca u kojem su konsternirani hadezeovci nakon gubitka izbora 2000. na prvom sastanku nekog svog stranačkog tijela bili u potpunom kaosu i zbrci i usred tog meteža javio se glas konsolidacije i smirivanja graje doviknuvši onako kratkovidno: Dečki, u redu, ajmo od sad al’ pošteno!
Tako i Plenkovićev prazni papir ima sve šanse to i ostati jer kako ćeš ga i puniti novim rukopisom ako si uz sebe ostavio ljude, poput “novog” glavnog tajnika, čija je politička biografija kućnog ljubimca četvorici stranačkih gospodara spremno aportiranje u njegovu malom beskarakternom agilitiju. Ne znam bi li ona karlovačka izjava bila valjani sudski dokaz, ali da dokazuje kontinuitet intelektualne nemoći hrvatske politike i uzaludne pokušaje opravdavanja sramote, nije upitno. Sve manje sumnjam da su izbori 11. rujna izabrani slučajno. Hoće li to biti datum rušenja hrvatskih političkih “blizanaca”?
Može li uz HDZ, do te mjere kompromitiran da se ni Joža Manolić više ne želi sjećati da ga je osnivao, biti oformljena vlast kao provoditelj zakonitosti, pravde i sigurnosti? Može li se to realizirati kroz SDP, koji su se crvenoj boji svog deklarativnog političkog smisla najviše približili na onoj tisućama kuna plaćenoj večeri dok su proždirali jastoge crvene od kipuće vode? I je li u tom crvenilu utamanjenih životnija bila uračunana i sudbina SDP-a kojem i narod i vlast i hrana u ruke padaju potpuno nezasluženo i na tanjuru? Mogu li rušenje hrvatskih “blizanaca” izvesti politički teroristi iz Mosta, tih 12 ljudi koje je sve mjesecima držalo kao taoce, grupacije bez ideje, fizionomije i smisla, koja je jedinu stvar ugrađenu u plitki temelj makar kakvog rezona, ovjerenu izjavu kod bilježnika da neće koalirati ni s kime, pljunula već u izbornoj noći?
I da ima i Boga i demokracije, oni bi se samoraspustili ili bi glavni slogan njihove predstojeće kampanje bio „SRAMIMO SE!“ Mostovsko nepodnošljivo nadrimoralno brslanje o reformama posve je logično jedino u svjetlu njihova neprekidnog pozivanja na Boga i na demokraciju, dvije kategorije u čije postojanje danas još mogu vjerovati isključivo liječeni, ali ne i izliječeni ovisnici o opijumima za mase. Most definitivno nije nikakav TREĆI PUT, nego su oni SVAKI PUT izdali proklamacije koje od njih nitko nije niti tražio, propovjednici vjere u Boga demokracije kojem su ritualno i višekratno zabijali glogov kolac u srce. Mostovce mi je lako zamisliti sa štapinima eksploziva lošeg ukusa, arogancije i bezobrazluka, zamotanih oko nabubrenih trbuha, kako, jurišajući na ostatke razrušene tvrđave smisla, urlaju „bog demokracije je velik!“ Stoga izbori 11. rujna, svehrvatski „ground zero“, ima tek jednu nepoznanicu – u kolikim će matematičkim omjerima ovaj put biti podijeljena biračka glupost.