Na Kanarima je jedrio šest mjeseci

Boravak Ante Gotovine na Kanarskim otocima opisao je Nenad Ivanković u knjizi “Ratnik, pustolov i general” koju je izdao 2001. godine. Riječ je o romansiranoj Gotovininoj biografiji, a Ivanković tvrdi da je rukopis završio godinu dana prije Gotovinina nestanka, znači u ljeto 2000, te da ga je Gotovina osobno pročitao sedam mjeseci prije nestanka, u lipnju 2001. godine.

U njoj je opisao kako je Gotovina kao 16-godišnjak otišao iz Hrvatske u bijeli svijet, prvo za mornara, a onda je s nepunih 18 godina postao pripadnik najelitnije francuske vojne postrojbe, Legije stranaca. Ivanković opisuje gdje se sve borio, što je radio nakon izlaska iz Legije, kako se vratio u Hrvatsku, gdje se sve borio u Domovinskom ratu, a završava s rođenjem sina iz veze s Dunjom Zloić koji je dobio ime po ocu.

Ivanković je Gotovinin boravak na Kanarskim otocima opisao u poglavlju pod naslovom “Ljubav u Cartageni”. Gotovina je, naime, kao pripadnik Legije stranaca početkom 1981. bio ranjen malo iznad lijeve sljepoočnice za borbi u afričkoj državi Čadu. Morao je na oporavak, ali mu više nije bilo povratka u Legiju.

Prijatelj Mateo
Ivanković je o tome napisao:
“Četrdesetak kilometara od Las Palmasa proteže se Playa d’inglese. Ta je pješčana plaža dugačka dvanaest kilometara, načičkana je brojnim hotelima i omiljeno je ljetovalište Europljana. Osobito Nijemci luduju za Gran Canarijom, i to podjednako zbog španjolske ljubaznosti kao i zbog blizine Afrike, čiji dah raspaljuje maštu i mnogo bolje od bavarskog piva razbuktava strasti.

Na rubu Playa d’inglese u pijesak se ukopalo mjestašce San Augustin, u kojem je negdašnji kapetan duge plovidbe imao školu jedrenja. Zvao se Mateo, imao je šezdeset pet godina, ali bio je neobično brz i spretan na brodu, i za svoje godine veoma snažan. Prijatelji su ga zvali orao, zbog kukastog i markantnog nosa, koji je njegovu koščatu i preplanulu licu davao pomalo aristokratski izraz. Žene su ga voljele, unatoč godinama, jer je iz njega zračila neka zagonetna privlačnost.

Bio je mršav i visok, sivih očiju koje su katkad ostavljale dojam kao da su nekoć bile plave, ali su, eto, s vremenom izblijedjele od jakih vjetrova. Mateo je obožavao jedrenjake i istodobno mrzio velike prekooceanske brodove na kojima je proveo cijeli život. Držao je da uništavaju mora, da su čudovišta, za razliku od jedara, koja su spoj prirode i onog dobrog u čovjeku. U svakom slučaju bio je vrhunski skiper.

Kad je Ante doputovao na Gran Canariju i u San Augustinu unajmio mali apartman, Mateo i njegova škola postali su mjesto na koje je najradije zalazio. Potpuno ga je obuzela želja za morem i tim veličanstvenim umijećem. Mateo je bio strog, ali sjajan učitelj, a vjetrovi na Kanarskim otocima veoma slični maestralu. Jedino su bili snažniji, kao što je i ocean bio prostraniji. Ante je jedrio punih šest mjeseci, uživajući u moru i učenju nove vještine, kao čovjek koji je u sebi otkrio žar stare ljubavi, pa ga sada rasplamsava s novom strašću.

Padobranio i ronio
Još je uvijek bio na bolovanju, premda se sjajno oporavio. Učlanio se u tamošnji padobranski klub i opet skakao iz aviona, čak je i ronio, ali mu je bilo posve jasno da je s Legijom gotovo. Znao je da više neće moći u operativne postrojbe specijalnih snaga, da je ta pripovijest završena, i to zauvijek. I prihvatio je to vojnički, bez emocija, bez nekog unutarnjeg naprezanja, ili razgovora sa samim sobom.

Kad su ga, prije odlaska na Kanarske otoke, pozvali u Aubagne, to mu još nisu posve decidirano rekli, ali mu je ipak bilo sve jasno, jer su mu predložili da počne učiti španjolski. Prihvatio je to kao da je riječ o još jednom skoku iz aviona. Isprva je mislio da bi to bilo najbolje u Barceloni, ili Madridu, ali se tamo zadržao samo nekoliko dana. A onda, kao da su u njemu oživjeli neki očevi otočni geni, poželio je da ode na kakav otok.

I sada je bio tu, na Gran Canariji, ne misleći ni na što i uživajući život kao u kakvoj zemlji dembeliji. Po danu je plovio s Mateom, a noću su obojica s direktorom hotela Tamarindos odlazili na vruće zabave. Tu je upoznao i šarmantnu profesoricu koja je radila na srednjoj školi u Las Palmasu, i koja mu je pomogla da brže i ugodnije nauči španjolski.”

Kanarske je otoke napustio krajem 1982. godine pod novim imenom – Toni Moremante. Otpušten je iz Legije, ali francusko ministarstvo obrane ponudilo mu je posao instruktora specijalaca (komandosa) u Guatemali, Kolumbiji i Paragvaju. Otplovio je s Mateom na njegovu Scorpionu iz Las Palmasa u kolumbijsku Cartagenu s još šestoricom kolega. A u Cartageni je upoznao Ximenu, svoju novu ljubav.