Najbolji u ratu, najgori u miru

Potpuno je – barem naizgled – paradoksalno da je bitne osobne, socijalne ili političke probleme u vrijeme rata i neposredno nakon njega gotovo uvijek moguće doživjeti kao načelno jednostavne, ali faktički nerješive egzistencijalne zadaće. To znači da je mnogo toga lakše razumjeti kad su životne prilike već do te mjere radikalizirane kao u ratu. Daleko je teže, međutim, iznaći u takvoj situaciji moguće odgovore na najvažnija pitanja kao pretpostavke za poopćivo racionalno djelovanje. Za načelnu su raščlambu takva vremena zbog toga navodno samo ograničeno zanimljiva: ono bitno uvijek se odvija negdje drugdje, prije ili poslije rata, ni u privatnoj niti u javnoj, nego u tajnoj “sferi” – ono je stoga ne samo nespoznato već je, posebno za tradicionalno racionalni pristup, gotovo nespoznatljivo.

Pa ipak, upravo ratni događaji paradigmatički pokazuju da su ta pitanja upravo ona koja, kao navodno pretpolitički bitna, ne dospijevaju do debate o ratu samome u čijoj je pozadini najčešće patriotizam ili nacionalistička retorika, potencijalno i retorika mržnje. Tako se, na primjer, uvijek iznova događa da aktualno pitanje, nakon što su ubijene tisuće ljudi, ne bude pitanje o mogućnosti mira ili barem primirja, već ono o moralnim vrijednostima (i, naravno, interesima) što ih je “naša” ili “neprijateljska” strana pokušala ostvariti (o realnim društvenim potrebama u takvome trenutku jedva da se i razmišlja).

S obzirom na bitne promjene u konstituciji suvremenoga političkog funkcioniranja nije više olako moguće ponoviti legendarnu Clausewitzovu formulu o ratu kao nastavku politike drugim sredstvima. Suvremena politika, svagda orijentirana na kompromis, nužno potiskuje otvoreno iskazivanje neprijateljstva – rat će stoga u novije vrijeme mnogo prije nastupati kao posljedak (politički ili socijalno) nesputanoga moralnog apsolutizma. I bez trenutno opterećujuće svenazočnosti Jure Busha u Zagrebu bilo bi lako u tome kontekstu pomisliti na amerikansku politiku posljednjih desetljeća; teška je moralna (kod Busha juniora, dapače religijsko-fundamentalistička) artiljerijska priprava prethodila svakoj od njihovih imperijalističkih etuda. No, kao što politika – ili, ipak, zaoštreno moraliziranje – u “mirnim” vremenima zaziva rat, važi i obrat.

Poraće je, doista, opravdano interpretirati kao nastavak rata drugim sredstvima – rat, znano je, ne rješava neke od bitnih problema, no najčešće to ne čini ni primirje. Rijetko se, naime, događa da rat bude završen fundiranim (i široko prihvaćenim) mirovnim sporazumom. Ostaju traume i omraze, nenaplaćeni računi i mržnja, no obvezatni je okvir odsudno promijenjen – nasilje je (odjednom) zabranjeno (nakon što godinama nije bilo tek dopušteno, nego, dapače, promovirano na razinu obvezatne moralne metode).

Većina će – vođena omiljenom strategijom zaborava – poratnu promjenu prihvatiti, mnogi s lakoćom pa i zadovoljstvom; nasilje će, opet, biti rezervirano za kućnu intimu, navijačko životarenje i pubertetsko dokazivanje. Ostali će se kao “genuina moralna većina” zdušno skandalizirati nad “ekscesima” (kao da još nedavno nisu oduševljeno klicali “našem” nasilju). Posve po strani ostaje omanja skupina ratnih veterana za koje rat naprosto nije završen. Naučivši komuniciranje nasiljem – točnije konačno pronašavši okvir u kojemu njihova sklonost nasilju dobiva čak i priznanje – takvi su ljudi posve izgubljeni u poratnome socijalnom normaliziranju.

Njihovo je nezadovoljstvo gdjekada doista povezano s gubitkom (npr. zapovjednih) privilegija koje su uživali u ratu, no nije to toliko bitan motiv kako se mnogim površnim komentatorima očito čini. Jer, ovi usamljenici ponajprije sebe same razumiju kao one koji bi – od svih odjednom ostavljeni – željeli “dovršiti posao”. Taj je (izvorno, dakako, ratni) posao ponajprije političke naravi. No, kako je recentna politika od toga bjelodano odustala, ostaje njegova moralna sastavina. 

Većina ni nju više ne respektira, na djelu je poratno uobičajen odmak društva od institucionaliziranoga nasilja. Tomu svakako doprinose suđenja za ratne zločine (pa i “naše”), koja – unatoč medijskim ublažavanjima – pokazuju ružno (i ne-dostojanstveno) lice rata, no, ponajprije, odrastanje novih, pretežito ratno posve nezainteresiranih naraštaja (uz izuzetak, opet razmjerno malobrojanih, koji bi da nastave tragom otaca i/ili starije braće; tomu svakako pomaže i činjenica da stotine počinitelja ratnih zločina – o kojima barem obitelj i susjedi posve dostatno znaju – mirno su-žive u blizini).

Takav društveni složaj izolirani veterani koji, subjektivno, još žive u ratu doživljavaju kao (još jedan) egzistencijski pritisak (svjetska je literatura, pa i filmologija o tomu podjednako poučna i uglavnom nepoznata u lokalnim razmjerima). Jedan od načina da se nose s “izdajom koja je posvuda oko nas” jest privatiziranje čitavoga zbivanja. No, konsekvencija je takva stajališta interioriziranje animoziteta – ratni neprijatelji postaju osobni dušmani. Ponovno, važi i obrat – negdašnji osobni dušmani izjednačuju se u percepciji takvih usamljenika s ratnim neprijateljima.

Većina unutar te manjine agresivnost će okrenuti spram vlastite osobe (od alkohola i droge do niza samoubojstava – koja više kao da i nisu vijest). Poneki će pak krenuti na “oproštajno” poravnavanje računa – i nakon rata ostaje dovoljno neprijatelja za obračun (sve više privatno recipiranih). Korade je, i u tome pogledu, žalosna radikalizacija nečega što se je godinama kuhalo – što su (gotovo) svi nastojali ne primijetiti.

Bio je u mnogome sličan brojnim hrvatskim generalima – nakana, motivacija, želja karakterizirala ga je mnogo više no znanje, naobrazba, mudrost. Ono što ga čini zaista posve posebnim zaoštreni je paradoks poratnoga statusa veterana. U usporedbi s mnogima drugima, Korade je sa svojim “pumama” bio, ponajprije u “Oluji”, neobično discipliniran i civiliziran (koliko je to u ratu uopće moguće). Dok su još vojni stratezi hladno kalkulirali, naredili su baš njegovoj postrojbi da prva uđe u Knin – predmnijevajući što bi neke druge mogle počiniti tom prigodom (kasnije, u euforiji pobjede, ovakav je oprez zagubljen – ostalo je Haag).

Čim bi, međutim, napustio bojišnicu, a posebice nakon umirovljenja, prometao se je u prigradskoga huligana. Ne sasvim običnoga huligana, ipak. Nedvojbeno, suodgovorni su za njegovo (ponavljano) nasilničko ponašanje svi oni koji to tolerirali, bilo zbog autoriteta njegovih zasluga, ili jednostavno zbog straha. Ipak, odgovorna je ponajprije spremnost društva da, s apetitom, zaboravi sve ružno iz (nedavne) prošlosti, pa sadašnji – svakako posljednji – Koradin “incident” stoji znatno više od (policijskih) 300 000 kuna dnevno.

Zločini koji mu se (s dobrim razlogom) pripisuju mogli bi – pored idealnoga materijala za udarne vijesti – biti i upozorenje na zajedničku odgovornost (patriota posebice), ali i upozorenje (uvjerljivije od haaških) na doseg zločina koji – za “zdravo društvo” – ne smije biti neprobavljiv tek kada izgubi ideologijsko pokriće. Jer, nije riječ tek o zbrci, nego upravo o cijeni za zabašurivanje (neugodnih) povijesnih zgoda.