Nakon kukastog križa nogometni savez više neće moći biti država u državi

Nakon ukazanja kukastoga križa u hramu nogometa u Splitu, Davor Šuker i društvo iz Hrvatskog nogometnog saveza svojim naricaljkama jako podsjećaju na ruskoga popa koji je, zabrinut zbog kuge koja je harala u njegovu selu, svaki dan nabrajao imena žrtava, da bi, kad je na red došla popadija, zavapio do neba: "U pomoć, narode, pomre selo!". Naši su se nogometni popovi slično odnosili prema kugi koja se manifestirala na našim terenima u manje-više otvorenome prizivanju jednoga povijesno poraženoga poretka koji nikome nije donio ništa dobro i koji nema mjesta u poslijeratnoj demokratskoj Europi, kojoj se i današnja Hrvatska pridružila, kao zajednici vrijednosti a ne samo gospodarskih interesa. Poglavari hrvatskoga nogometa na bogati folklor s naših terena reagirali su površno, onoliko koliko je trebalo zaštititi od uvreda jednoga ili dvojicu ljudi koji drže svu vlast u HNS-u, nasilje su kažnjavali selektivno, koliko je trebalo pogoditi jedan odmetnuti klub, a skandiranje u slavu jedne kriminalne države zanimalo je pokoju organizaciju za zaštitu ljudskih prava više nego vodstvo HNS-a.

U domaćem vrtu nogometa godinama se tako uzgajala trava iz koje je izniknula svastika na lijepom splitskom stadionu: tko se tome danas čudi, taj nikad nije čuo da se oluja žanje ako se vjetar sije! A kad je oluja izbila u Poljudu u obliku kukastoga križa, prvo je nestalo vode, jer su svi stali prati ruke, a potom se pojavio višak naknadne pameti; stotine generala poslije izgubljene bitke nude svoja objašnjenja i usluge. Može li se zanemariti da je na paroli "Nogomet nogometašima" stvoren rezervat, s poglavicama, u koji – u ime autonomije nogometa – nije bilo pristupa vlastima (osim uz posebne dozvole poglavica, kad njima zatreba, kao što je sada slučaj). U nogometnoj državi u državi stvoren je sistem duboke podjele po kojoj je na jednoj strani bio novac, i vlast koja uz njega ide, ali bez emocija; to je izazvalo frustracije gandijevskog tipa kod navijača koji osjećaju da njihov klub gubi identitet a oni gube klub. Na drugoj strani, pak, vlada višak emocija i dramatični manjak novca, što stvara revolucionarnu atmosferu Che Guevarina tipa i permanentno nezadovoljstvo, pojačano evidentnim mjerama nepravde jačih prema slabijemu. Dok su jedni brzo shvatili da djeluju na tržištu i kupili vrhnje sa siromašne trpeze, drugi se teško oslobađaju samoupravnoga sindroma, kao da smo se odjednom probudili u socijalizmu Skandinavije, i da više nismo ni jednom nogom u kapitalizmu Balkana. U tom okršaju dviju nepomirljivih krajnosti, pojavio se na horizontu treći (riječki) put koji nema ni aroganciju bogataša, ni frustraciju siromaha. Možda je to nada za čisti nogomet: što kazna za kukasti križ bude teža, šanse da treći put postane rješenje nogometnih problema postaju veće i realnije. Neke ranije ideje o "sušenju močvare", koje su poticale iz istoga grada, bile su otpočetka nerealno, voluntaristički postavljene da ne bi učvrstile položaj "komaraca" u toj istoj "močvari". I to je iskustvo više o važnosti dobre pedagogije i prikladne metode, čak i u banalnim pitanjima čišćenja nogometa, ako do čišćenja ikada dođe.

Svastika nije znak huliganstva

Činilo se da je dno, ili vrhunac, s koje se strane gleda, dosegnuto jesenas, kad je splitski klub odbio igrati utakmicu u Maksimiru, ne zato što je jedan reprezentativac prije toga oskrnavio taj hram nogometa i dobio drastičnu kaznu Uefe (na to kod kuće ionako nitko nije reagirao), nego zato što domaćin nije pustio sve navijače na stadion! Tako to biva kad su navijači ujedno i upravljači (klubom).

Slučaj reprezentativca J. Š. koji je prvi zajedničku pobjedu s terena pretvorio u osobni poraz za zelenim stolom, izrastao je u paradigmu političkoga kolebanja naših vlasti, ne samo nogometnih, u pitanjima ustaškoga iskustva, o kojemu – s obzirom na sve tragične dimenzije ustaštva – nikakvoga kolebanja ne bi smjelo biti. Za vodeće ljude HNS-a, "koncert" u Maksimiru bio je ne-događaj, ili zato što ga nisu znali procijeniti, ili zato što su ga simpatizirali. Na pitanju ustaškoga pozdrava "Za dom spremni", Uefa i HNS prvi put su se našli u raskoraku, koji se nastavio divljanjem navijača u Milanu, pa novim proustaškim ispadima u "veličanstvenoj atmosferi" Maksimira, i završili pojavom kukastoga križa pred praznim Poljudom. S nešto cinizma moglo bi se reći da je Savez već ranije vježbao kako se u Splitu igraju utakmice bez publike; dovesti reprezentaciju u pobunjeni i nezadovoljni Split značilo je veliki rizik, čega je Savez, kao organizator utakmice, morao biti svjestan kad je predvidio čak i protuzračnu obranu. No, umjesto da se na stadion između proturaketnog sustava probije dron, kakav su lani Albanci uspješno spustili na beogradsku Marakanu, u Splitu je iz pod-zemlja (ili stvarno iz podzemlja) iznikla svastika.

Čaša se prelila, krčag je prečesto zahvaćao u mutnu vodu da se ne bi razbio; poglavice iz nogometnoga rezervata nitko više ne brani, osim kad moćniji od njih brane sami sebe tako što još jednom govore o huliganima koji su nanijeli sramotu svima, Splitu, Dalmaciji, Hrvatskoj. Možda su huligani stvarno crtali kukasti križ po travi, ali kukasti križ ima toliku težinu da je ispao iz njihovih ruku i nastavio vlastitom putanjom kretanja. Uostalom, s kukastim križem nisu marširali huligani niti je to znak huliganstva. Povijest i njezini sudovi, Nürnberški prije svih, nisu ostavili nikakve dvojbe o tome da je Adolf Hitler vođa najveće zločinačke organizacije u ljudskome postojanju koja je pod kukastim križem gazila (i gasila) živote milijuna ljudi i njihovu slobodu, a ne šef bande huligana koja se tukla na stadionima. Kako se nacizam slagao sa sportom vidjelo se najbolje na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. godine kad je Führer s kukastim križem na ruci pobjegao sa stadiona da ne bi morao nagraditi crnoga sprintera Jesseja Owensa!

Vrijednosno, stvari su jasne: huligani su vezani uz pojam fizičkoga nasilja, a fašizam i nacizam (kao i staljinizam, polpotizam i drugi nasilni derivati komunizma) najviši su oblik političkoga nasilja. Tko ne pravi razliku, taj svjesno ili nesvjesno nastavlja s „banalizacijom zla", kako je Hannah Arendt nazvala relativiziranje zločina i nekritički odnos prema totalitarizmima: neosjetljivost na zločine još jednom ubija žrtve i amnestira zločince. U Hrvatskoj se, sve više kako se približava vrijeme izbora, vodi opasno političko natjecanje čiji je zločin teži – zločin fašizma ili zločin komunizma, kao da se zločini mogu izmjeriti poput krumpira. Od četiri tipa odgovornosti, kako ih je poslije rata klasificirao njemački filozof Karl Jaspers, možda je samo metafizička odgovornost ono što može stvoriti razliku; moralna, politička i kaznena odgovornost jedinstvena je i jednaka za sve zločine. U nas se, međutim, zločinima komunizma objektivno hoće prikriti zločini fašizma, a zločinima fašizma amnestirati zločine komunizma. Želi li se stvarno izaći iz toga zatrovanog kruga, iz kojeg mogu izranjati novi križevi, hrvatska bi demokratska ljevica morala u svome dvorištu napraviti račune za zločine koje su počinile komunističke vlasti, pa onda legitimnije gledati preko plota zločine fašizma, a demokratska desnica i ne pomišljati na to da traži olakšavajuće okolnosti za zločine ustaštva zato što su postojali zločini komunizma. Jedan zločin ne opravdava i ne umanjuje drugi zločin. Davor Šuker morat će se dobro pripremiti bude li pokušavao uvjeriti Michela Platinija da je vrag s Poljuda manje crn nego što izgleda zato što su u hrvatskoj prošlosti postojala dva vraga. Dobro mu je da zna da je Francuska jedno od izvorišta europske demokracije, da je Francuska u Drugom svjetskom ratu bila podijeljena na zonu koja je bila izravno pod nacistima i zonu u kojoj su nacisti vladali preko domaćeg pronacističkog režima, da su u Francuskoj komunisti i danas parlamentarna stranka, iako su bili jedan od zapadnoeuropskih stupova staljinizma koji nisu nikad do kraja demontirali. Povijest je ponekad teško razumljiva; to nije dovoljan razlog da se zaboravlja i ponavlja.

Talijani se najviše čudili

Pojava Nečastivog u obliku kukastoga križa na sablasno praznome Poljudu krunski je dokaz da su dosadašnji lijekovi protiv kuge u našim nogometnim dvorima bili gori od same bolesti; nisu pridonosili podizanju bedema protiv političkoga nasilja ni stvaranju potrebnog imuniteta nacije, da bi na kraju dovelo do toga da se osviještena javnost masovno crveni (ne u političkome smislu, nego od stida); čini se, više pred drugima, iako bi se mogla okrenuti samoj sebi, zato što je gotovo ravnodušno gledala kako ni nogometne, ni političke vlasti ne čine ništa da se očisti (politički) teren na kojem je svastika mogla iz pod-zemlja (ili, ipak, podzemlja) izbiti na površinu i tako oštetili talent igrače i povrijedili dostojanstvo nacije. Povijest je stvorila još jedan paradoks: na stadionu kluba koji je za vrijeme talijanske vlasti u Splitu i Dalmaciji odbijao igrati u fašističkoj ligi, Talijani su se prvi iščuđavali pojavi kukastoga križa. Vjerojatno su reakcije razmjerne katarzi koju su naši susjedi prošli u poraću, osobito u dugim periodima demokršćanske vlasti koja nije ostavljala nikakvu sumnju u krajnje negativni odnos prema fašizmu.

Štogod se na kraju pokaže i dokaže, s kukastim će križem pretrpjeti barem savjest, ako ne i položaj, svih onih (ne)odgovornih ljudi iz nogometa i oko njega koji su okretanjem glave ili savijanjem kičme olakšali Nečastivom da se useli na Poljud. Ustanovi li se u istrazi da su tu frku izazvali marginalci, slučaj ni tada neće ostati marginalan; progleda li Uefa kroz prste Hrvatima i njihovu savezu, slučaj se neće moći staviti pod tepih. Nakon svastike u Splitu, ništa u hrvatskome nogometu neće biti kao prije: nogometni savez neće moći funkcionirati kao država za sebe, jer ugrožava pravu državu; za fašizam i njegove derivate neće moći biti popusta, jer ugrožavaju demokraciju. Kockari su pokrenuli rulet ne znajući na kojem se broju kuglica može zaustaviti.

>> 'Kukasti križ na Poljudu nije djelo navijača već dio obavještajno - političkog rata'

>> Kukasti križ na travnjaku nije naš izum, evo gdje se već dogodio sličan incident

>> Nismo znali za kukasti križ prije utakmice, a autori ovog terorističkog čina uživaju