Katalonci u Francuskoj, ohrabreni najavom referenduma o odcjepljenju Katalonije od Španjolske, mogli bi izaći sa zahtjevom za odvajanje od Francuske, pod čijom su vlašću 355 godina. Iščekujući ishod događanja u Španjolskoj, nadaju se stvaranju vlastite države u kojoj bi se našli Katalonci s juga i sjevera.
“Mi smo Francuzi, no srcem smo Katalonci”, govori Loic Tomissi (31), prodavač suvenira na božićnom štandu u Perpignanu, najvećem gradu francuske Katalonije. “Kada bi se održao referendum, ja bih glasovao za odcjepljenje. Mi smo poseban narod s vlastitim jezikom i kulturom”, kaže Tomissi. Napominje da tako razmišlja 50 posto stanovnika sjeverne Katalonije. Ondje živi 500.000 ljudi, od kojih su polovica francuski došljaci iz unutrašnjosti i emigranti. U južnoj, odnosno španjolskoj Kataloniji, živi 7,5 milijuna stanovnika.
Na štandu se ističe ragbijaški dres na kojem piše: “Ovdje su Katalonci.”
Otprilike pedeset metara dalje, uz rijeku La Tét, nalazi se Castillet, gradska vrata i zatvor iz 14. stoljeća, danas povijesni muzej. Na vrhu vijore crvene i žute pruge, zastava Katalonije. Prodavačica karata, Francuskinja Mayte Sohet (53) kaže: “Situacija nije ista kao u Španjolskoj. Odcjepljenje ovdje nije tema.”
Teško do referenduma
Samo malo dalje, u Ulici velikih tvornica, na izlogu prostorije separatističke stranke ERC Sjeverna Katalonija, zalijepljeni su plakati “350 godina otpora” i “Sloboda”.
“Bilo bi nam bolje da imamo svoju državu”, ističe Jean-Luc (55), konobar u obližnjem restoranu “Francuska”. “Ja sam za odcjepljenje”, kaže.
Sjever Katalonije pripao je Francuskoj 1659. godine nakon 24-godišnjeg rata sa Španjolskom koja se morala odreći tog teritorija. Katalonija je, pak, dijelom Španjolske postala dvjesto godina ranije spajanjem kraljevstava Aragón i Kastilja. Time je nastala kraljevina Španjolska, a Katalonija je u nju ušla kao dio Aragona.
“Represija je puno gora u Francuskoj nego Španjolskoj”, kaže Joana Sevia (27), prodavačica u maloj knjižari “La llibreria”. “Godinama su se zatirali naš jezik i kultura”, naglašava. Dodaje kako je to jedina katalonska knjižara u sjevernoj Kataloniji, otvorena 1936. Na zidu je obješena karta Katalonije. Na pultu stoji knjiga s nogometašima Barcelone “Ponosni na svoje boje”.
Katalonski je izborni jezik u školama, a dugo je vremena bio smatran jezikom neobrazovanih. “Mnogima je neugodno govoriti njime jer bi ih se moglo smatrati seljacima. Stoga radije govore francuski”, kaže Sevia. U školama se kao strani jezici uglavnom uče engleski i španjolski. Većina mladih jezik je naučila u obiteljima.
Dvojezične ulice
Aktivist Doz Gerard (57) kaže: “Moja majka bojala se govoriti katalonski jer su je u školi zbog toga kažnjavali i tukli.” “Baka me je potajno učila”, dodaje. Ističe kako se u školama ne uče prava povijest i istina o Kataloncima.
Ulice su dvojezične, prvo je naziv na francuskom, a onda na katalonskom. Razgovori se većinom vode na francuskom jeziku. S druge strane, u španjolskoj Kataloniji većina se služi katalonskim. Ondje su prošli mjesec separatističke stranke osvojile dvije trećine mjesta u regionalnom parlamentu. Uz isticanje identiteta, smatraju da bi im bilo bolje kada ne bi financirali siromašnije regije Španjolske. Organiziranje referenduma o odcjepljenju, koji želi najveća stranka CiU, prema španjolskom ustavu neće imati zakonsku snagu.
“Javnim manifestacijama podržat ćemo njihova nastojanja. Iščekujemo što će se dogoditi u Španjolskoj”, govori Gerard, koji se zalaže i za nezavisnost Tibeta od Kine, manju uporabu nuklearne energije te zabranu korištenja pesticida u poljoprivredi kojima se uništavaju kukci.
U knjižaru sa suprugom ulazi umirovljenik Dessale Marcel (76). “Kada bi jednom kod nas bio referendum, glasao bih za nezavisnost. Mi smo poseban narod”, kaže.
Brojni Katalonci ipak takvu mogućnost ne smatraju realnom. “Nikad se nećemo odvojiti. Francuzi to neće dopustiti. Ovo je iznimno centralizirana zemlja”, napominje Joana Sevia.
Posljednjih mjeseci, pak, sve više ljudi zalazi u njenu knjižaru. Ohrabreni su događanjima na jugu. “Više im nije neugodno. Mentalitet Katalonaca u Francuskoj bitno se mijenja”, ističe.
Meni ih nije žao. Kad su zbog kratkotočnih vlastitih političkih ciljeva pristali da svaka šuša ima vlastitu državu (dobro, mi znamo da to nisu prave države, ali svejedno neki državni provizorijumi jesu) sad neka i njima njihove šuše rade o glavi. I tako će se granice po Evropi uskoro ponovo prekrajati, ovaj put svuda, i malo žešće.