Dok već neko vrijeme jedan od najpoznatijih stanovnika Zagreba, još jedno Dinamovo "veliko pojačanje" - Jens Nowotny, iz grada i ne ode, u Zagreb će već pristići novo poznato ime. U nj namjerava doseliti sarajevska operna pjevačica Gertruda Munitić. Kada nekoć pouzdani, no igrački potrošeni Nowotny, bude napuštao dodijeljenu mu vilu i na rastanku mahao braći Mamić, bivša će pjevačica već vjerojatno po svome zagrebačkom stanu razmještati važne joj sentimentalne sitnice. Dok je Dinamov igrač u Zagereb došao privremeno, buduća je savjetnica u Koncertnoj direkciji došla da bi vjerojatno u Zagrebu ostala.
Da bi nekadašnja operna prvakinja iz Sarajeva mogla preseliti u Zagreb, saznalo se prije dvije godine, kada je u novinama objavljena lista dodijeljenih gradskih stanova. Na listi je bilo i njezino ime! Izazvalo je to razumljivo čuđenje - jer ne događa se baš često da neki grad stan daje nekome iz drugog grada. Pa makar se radilo i o Gertrudi Munitić. Jer, da se to dogodilo dok je bila na svome zvjezdanom vrhuncu, dok je, kao malo tko iz jugoslavenskog opernog miljea, bila estradno omiljena, nitko se vjerojatno i ne bi čudio. Pogotovo što je naočitu sarajevsku divu pratila javna fama o političkom visokom pokroviteljstvu. Ali neovisno o tome što više nije na nekadašnjem vrhuncu, Zagreb joj je dao poveći stan, pri čemu joj je, kako ona kaže, pomogao i predsjednik Mesić.
To što je nekadašnja jugo-diva dobila zagrebački stan jest možda i nepravedno, ali nije neregularno. To potvrđuje da grad, kada to njegovi glavni hoće, može koristiti i svoja "diskrecijska prava", a istodobno i da predsjednik Mesić uvijek ima razumijevanja za nekadašnje jugo-ikone. Nema ništa loše u tome da netko poznat želi živjeti u Zagrebu, čak i neovisno što Zagreb nije bio tako darežljiv i prema nekim (umjetnicima) Zagrepčanima. No istodobno dok smo čitali kako se sarajevska glazbenica doseljava, mogli smo čitati i malu tužaljku jednog poznatog Zagrepčanina.
Vjerojatno najbolji zagrebački košarkaš, legendarni Nikola Plećaš, ne huli na gradsku vlast glede diobe stanova. On se ne tuži niti za se traži prava jer je "rođeni Zagrepčanin". Smeta ga ignorantski odnos njegova kluba i gradskih košarkaških foruma, to što je guranjem iz sportske povijesti Zagreba izguran na marginu, kao da se radi o nekom pridošlici i sportskom pikzibneru.
Plećaš to ne govori - ali je iz prešućenoga jasno, kako je uvjeren da bi bilo sasvim drugačije da mu je zagrebački identitet podebljan i onim drugim. Ali njegov primjer pokazuje i da se domaće veličine tretira kao "prirodno stanje", da su "dragi naši" dok ih se treba, a da su moćnima često draži neki drugi, neki njihovi "naši", prema kojima su ne samo sentimentalniji nego i darežljiviji.