Na nedavno završenom uspješnom Interliberu ljubitelji knjige po vrlo povoljnoj sajamskoj cijeni od samo četrdeset kuna mogli su kupiti roman "Nebesa" hrvatskog plodnog pjesnika i prozaika Gorana Babića koji od 1990. godine živi u Beogradu. I prijašnjih su se godina na Interliberu, na štandovima izdavača iz Srbije i Republike Srpske, mogla kupovati Babićeva, mahom publicistička prozna djela, vrlo često posvećena zbivanjima u Drugome svjetskom ratu. No posebnost romana "Nebesa", koji ima i zanimljiv podnaslov "Jedan srpsko-hrvatski roman", jest u tome što je nakon dugogodišnje, čak i višedesetljetne stanke jedno Babićevo djelo objavio hrvatski izdavač, točnije Srpsko kulturno društvo Prosvjeta i to u Maloj plavoj biblioteci urednika Čedomira Višnjića. Gorana Babića struka smatra vrsnim i nezaobilaznim hrvatskim pjesnikom čije su pjesme zasluženo uvrštene i u pjesničke antologije. Riječ je i o iznimno plodnom i raznorodnom piscu koji je dosad objavio stotinjak knjiga i snimio desetak dokumentarnih filmova.
Pisao je i televizijske scenarije, drame, bio urednik Pitanja i Oka, strastveni polemičar, uvjereni šuvarovac i fanatični antifašist. Rođen je u gradu Visu na otoku Visu (baš kao i Ranko Marinković), a smatra se i Mostarcem, naime, školovao se u Mostaru baš kao i u Zagrebu gdje se uz pjesništvo bavio i političkim aktivizmom i to uvijek sa strogih antinacionalističkih i partijskih pozicija. Njegov odlazak u Beograd uoči Domovinskog rata velik je dio hrvatske javnosti doživio i još uvijek doživljava kao izdaju. Goran Babić, uostalom, sebe smatra posljednjim velikim piscem jugoslavenske književnosti, kao što je to i objavljeno u njegovoj kratkoj biografiji baš u "Nebesima". I taj neobično pitki i iznimno sažeti, gotovo iscijeđeni roman počinje publicističkim krajnje angažiranim podsjećanjima na antifašističke relikvije iz hrvatske ne tako davne prošlosti.
Spominju se u tom amblematskom antifašističkom i antisklerinskom prologu i nezaobilazna "Jama" Ivana Gorana Kovačića, ali i admiral jugoslavenske ratne mornarice Stanko Parmač, rođen u Opuzenu, baš kao i njegov sugrađanin Stevan (a zapravo Stjepan) Filipović, onaj poznati i zaboravljeni partizanski borac koji je ponosno pod vješalima, raskriljenih ruku hrabro prkosio Hitlerovim nacistima u Valjevu 1942. godine. Objavljuje Babić u "Nebesima" i pjesmu Ivana Gorana Kovačića "Naša sloboda", posvećenu suborcu Petru Komneniću koji je navodno sačuvao jedan prijepis čuvene poeme "Jama" iz pakla Pete ofenzive na Zelengori. Po Komneniću je nazvana i Petrova jama na strašnom Golom otoku u koju su, piše Babić, ubacivani najviđeniji golootočki zatvorenici. A i Komnenić je na otok doveden s mjesta predsjednika crnogorske Skupštine, ali to je već neka sasvim druga, iako paralelna priča.
U "Nebesima" Babić piše roman koji se većim dijelom zbiva uz dolinu Neretve, a ponešto i u Mostaru, Beogradu i Dubrovniku, dakle u krajevima koje jako dobro poznaje. Tu stvara galeriju živopisnih i dramatičnih likova koristeći pritom decentno, ali svrsishodno i povijesne likove poput habsburškog nadvojvode Franje Ferdinanda koji je admiralskim brodom "Viribus unitis" doplovio do Opuzena i Metkovića na fatalnom putu za Sarajevo. Čitatelj prati život obitelji Fabijana Damića, povratnika iz Amerike i žene mu, Dubrovkinje Mihovile u ratnim i poratnim uzbuđenjima burnog 20. stoljeća. "Nebesa" su sentimentalni podsjetnik na vrijeme antifašističke borbe, ali i surove i bespoštedne komunističke revolucije koja je nakon Drugoga svjetskog rata pokušavala promijeniti ljudski karakter i to na silu, pa je kao žrtva sile i završila.
Pritom treba reći da roman nikako nije napisan u ideološkom ključu, nego je literarna kronika neretvanskog kraja, ali i mentaliteta, u kojoj je iznimno potresno ispisana priča o ljubavi Serjože Damića i njegove Feni, mlade i otmjene rumunjske Židovke koja je s obitelji prebjegla u Beograd. Rečenice Gorana Babića precizne su i kratke. Potezi su to proznog majstora koji piše, kako bi se to alkarskim rječnikom moglo reći, u sridu, bez cifranja i pretjeranih objašnjavanja. "Nebesa" su roman-drama bez suvišnih didaskalija.
>> Podsjetnik na čovjeka i umjetnika čija kreacija traje i dalje
Pobjegao je u Beograd da ga "ustaše" ne ubiju a sad mu gospodin Derk piše hvalospjeve. Sad više nećemo slušati i čitati "Vrati se Johnny" nego, "Vrati se Gorane, u Hrvatskoj je sve kao prije mračnih devedesetih".