Netočno preveden europski uhidbeni nalog

Lijepo je u ova tri tjedna, otkako je Hrvatska punopravna članica Europske unije, na novinarskim brifinzima u Europskoj komisiji staviti slušalice, prebaciti na kanal 24 i slušati simultani prijevod na hrvatski, novi službeni jezik Europe. I hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu kažu da je poseban osjećaj govoriti na materinjem jeziku i slušati simultani hrvatski prijevod govora koje drugi europski zastupnici drže na svojim jezicima. U Vijeću EU, međutim, nisu svi hrvatski diplomati imali tako lijepo iskustvo. Neslužbeno se govori da su neki ostali iznenađeni kad su na sastancima radnih skupina na kanalu s hrvatskim prijevodom čuli prijevod koji im je zvučao kao čisti srpski. Nitko o tome ne želi službeno govoriti pa je nemoguće provjeriti je li to nečiji pogrešan dojam ili je Vijeće EU umjesto hrvatskih govornika zaposlilo srpske. Ako jest, bio bi to diplomatsko-politički problem na simboličkoj razini. Na sadržajnoj razini nešto sasvim drugo pojavljuje se kao prvi problem u prevođenju propisa i dokumenata EU na 24. službeni jezik Unije. To je problem razlike između značenja riječi “u trenutku” i “nakon što”.

Ako pročitate različite jezične verzije Okvirne odluke Vijeća o europskom uhidbenom nalogu (EUN), otkrit ćete veliku pogrešku u prevođenju. Hrvatski prijevod članka 32. te odluke kaže da države mogu odlučiti odbiti primjenjivati EUN na kaznena djela počinjena prije 2002. ako zatraže takvu iznimku “nakon što Vijeće usvoji ovu okvirnu odluku”. Iz izraza “nakon što” proizlazi da je to moguće učiniti bilo kada nakon 2002., kada je Okvirna odluka donesena.

Ono što je, međutim, potpuno nevjerojatno, a do danas uopće nije bilo javno otkriveno, jest to da je hrvatski prijevod Okvirne odluke – netočan. Riječi koje su na hrvatski prevedene kao “nakon što Vijeće usvoji” u odluci na engleskom jeziku glase “at the time of the adoption”, a u odluci na francuskom “au moment de l’adoption”. Dakle, iznimku je bilo moguće uvesti “u trenutku” donošenja Okvirne odluke u Vijeću EU. Svakom djetetu u prvom razredu osnovne jasno je da formulacija “u trenutku” nije isto što i formulacija “nakon što”. Kako su hrvatski pravnici-jezikoslovci učinili tako golemu pogrešku, i to baš na tako politički osjetljivom dijelu europske regulative?

Je li riječ o slučajnoj pogrešci prevoditelja ili svjesnoj, politički inspiriranoj “pogrešci” koja je kasnije poslužila kao pokriće za usvajanje kontroverznih promjena zakona poznatijeg kao “lex Perković”? Ne možemo sa sigurnošću tvrditi ovo posljednje, ali možemo upozoriti na slučajne podudarnosti.

Pogreška u hrvatskom prijevodu, naime, slučajno se podudara s argumentima članova hrvatske Vlade koji tvrde da je Hrvatska imala pravo odlučiti ne primjenjivati europski uhidbeni nalog na kaznena djela počinjena prije 2002. jer su, eto, i neke druge zemlje EU odlučile to isto. A točan izraz u engleskom, francuskom i 19 drugih službenih jezičnih verzija tog istog propisa podudara se s argumentima članova Europske komisije koji tvrde da su, istina, neke zemlje odlučile ne primjenjivati EUN na zločine otprije 2002., ali jedini trenutak u kojem su države to mogle odlučiti bio je (i prošao) 2002., kad se usvajala Okvirna odluka Vijeća o EUN-u. Pogledajmo kako je sporni dio članka 32. preveden na nama srodne slavenske jezike. Češki: “při přijetí”. Bugarski: “pri priemaneto”. Slovački: “v čase prijatia”. Poljski: “w momencie przyjęcia”. Dakle, “pri usvajanju” ili “u trenutku usvajanja”. Od svih službenih jezika EU jedino prijevod na slovenski jezik ima istu pogrešku kao i prijevod na hrvatski. “Potem ko bo Svet sprejel ta okvirni sklep”, glasi verzija na slovenskom jeziku. Ta upravo otkrivena netočnost u hrvatskom prijevodu propisa o europskom uhidbenom nalogu baca novo svjetlo na spor Banskih dvora s Bruxellesom oko “lex Perkovića”. Je li zaista slučajnost da je europski propis netočno preveden na hrvatski jezik baš u tom sitnom detalju oko kojega se spore Zagreb i Bruxelles? Moguće da je riječ samo o slučajnosti. Ali zašto onda Banski dvori i dalje uporno odbijaju pročitati točnu verziju članka 32. i ponašaju se kao da je netočna verzija prijevoda zaista i istinita? Kao da Hrvatska može učiniti nešto za što je jasno napisano da nije moguće učiniti još od 2002., kad je za to postojala kratkotrajna, ali nama nedostižna prilika. Nedostižna jednostavno stoga što 2002. nismo bili ni u EU ni u pregovorima o članstvu s EU.