Nikad nije kasno za istinu. Otvorite sve arhive!

Ne pišemo zakon o lustraciji, rekao je ovaj tjedan Karamarko. Nisam za lustraciju kao lov na vještice, prisnažio je Petrov. No, takvim deklaracijama zasigurno neće zaustaviti histeričnu “antifašističku” ofenzivu onih koji žele Vladu prikazati kao još desniju manifestaciju fenomena koji se događa uzduž geopolitičke jadransko-baltičke “uspravnice” kojoj je, makar samo na karti, baza upravo Hrvatska. Većini medijskih jurišnika posve je svejedno surfaju li doista Karamarko i društvo na valu jačanja nacionalnih država unutar EU ili je to neka hadezeovska sasvim lokalizirana varijanta superdomoljublja. Ne, napadačima je to “roba” koja se pod tom negativnom oznakom može vrlo lako prodati u europskim središtima medijske moći te tako na brzinu angažirati saveznici koji će izvana pojačati pritisak na Vladu. Kažu, HDZ će po poljskom i mađarskom receptu udariti na Ustavni sud i slobodu medija! Kao da sve to u protekle četiri godine iz dana u dan nije radio SDP?!?

U tome prednjače novinari koji su se aktivistički angažirali strahujući da će oni na ovaj ili onaj način biti osvetnički pometeni u trenu kad vladajući odluče iskoristiti blagodati zakona koji im je ostavila Milanovićeva Vlada. Neki su za rukav trznuli Zuroffa, drugi povukli veze u strukovnim udrugama. Evo, posljednja reagira EBU braneći “vrhunske dosege” uredništva na HRT-u. Ne zna se što je gore: ako svjesno lažu ili ako automatski brane drugove, neupućeni u stvarnu situaciju!

Susret u Pakracu razočarao je one koji su organizirali peticiju za smjenjivanje ministra kulture. Bila je to prva prilika za vježbu ostracizma prema čovjeku koji se drznuo posumnjati u tekovine antifašizma u poststaljinističkoj zemlji! No, u vrhu SPC-a nisu zagrizli ponuđenu ješku. “Srbi su u ovim krajevima doživjeli strašnu tragediju, njihovu žrtvu ne smijemo zaboraviti, ali moramo oprostiti, da se sve ono što se ovdje događalo, više nikada ne dogodi,” rekao je Irinej. Formula koju je upotrijebio, “ne smijemo zaboraviti, ali moramo oprostiti”, na prvi mah je posve ista kao ono uobičajeno “oprostiti, ali ne zaboraviti”, no između njih je možda mali korak za čovječanstvo, ali poveliki za Hrvate i Srbe. Dakako, daleko od toga da je SPC odustao od svojeg uzdizanja srpske žrtve na razinu mita, no, na veliku žalost hrvatske navijačke publike, nije sebi uzeo za pravo da bira tko će mu biti sugovornik. Hasanbegović je tako dobio priliku da pokaže kako može sasvim kulturno funkcionirati i u “neprijateljskom” okruženju te da on sam nema nikakvih predrasuda. Dapače, istaknuo je da se obnovom srpske crkve u Hrvatskoj obnavlja i hrvatsko kulturno i povijesno nasljeđe. 
Prvi val napada odbijen je tako s relativnim (ne)uspjehom. Jedan ministar pao, tri zasad obranjena. Oko drugih se zasad izdaleka kruži, pokazuju se zubi, pa nema sumnje da će još neki doći na red, pogotovo bude li stvarnog povoda. Bitka i dalje traje. Koliko god se Karamarko branio da lustracija za njega ne znači progon onih koji su bili stupovi represivnog režima, a kamoli današnjih političkih neprijatelja, jasno je da sama riječ izaziva jezu kod svih čija bi se imena teoretski mogla naći na nekoj oglasnoj ploči, te da je već to dovoljno da se okupe oko zajedničke bojne zastave. Uostalom, baš ta riječ – lustracija – bila je glavni razlog zašto se Milanović u kampanji ipak uzdigao od totalnog poraza i došao na pola koraka do osvajanja vlasti.

No, možda ne bi bilo loše uočiti da je nakon Tuđmanove pomirbe djece ustaša i partizana zapravo današnja oporba ta koja je lustraciju izvukla iz ladice. Tadašnji pokušaj lustracije zvao se – detuđmanizacija. Tuđmanovi arhivi otvoreni su bez pardona. Nakon katastrofe sa Sanaderom, mnogi su se javno zalagali za totalnu lustraciju tuđmanista – kroz zabranu HDZ-a, s opravdanjem da se radi o zločinačkoj organizaciji. Naravno, to je bilo posve nerealno, kao što je iluzija da bi danas netko nekim represivnim zakonom mogao počistiti političke i ideološke protivnike. No, oni koji se bune protiv lustracije i dalje bi sami lustrirali! Što je zahtjev za smjenjivanje Hasanbegovića i Šustara ako ne primjer takve ideološki obojene lustracije? Što se krije iza ničim dokazanih optužbi o reviziji povijesnih činjenica o ustaškom režimu, ako ne očiti pokušaj revizionizma – obrana staljinističkog i komunističkog nasljeđa osuđenog i u rezoluciji Vijeća Europe? Za pravosudni progon onih koji nisu počinili zločine odavna je prekasno. No, za istinu nikad nije. Nema nikakvog razloga čekati da se njome bave naši unuci. Istina nas možda neće osloboditi, ali će svakako pokazati zbog koga psi laju i za kime zvona zvone. Zato: Otvorite sve arhive!