Nježno davljenje

Mjesto i vrijeme su sidra duševnog zdravlja, ispravno zaključuje Jon Robson u svojoj duhovitoj i zabrinjavajućoj knjizi “Muškarci koji bulje u koze”. Svejedno je pri tome tko se prvi otkvači od sidra, bio to pojedinac ili vlast, na kraju uvijek bude bolesno cijelo društvo. Koja je razlika između nekoga tko sebi umisli da može ubiti kozu netremice gledajući u nju i ministra financija koji sa svakim novim zaduženjem pokazuje sve širi osmijeh gledajući koliko narod može izdržati prije nego padne? Prva vlast tvrdi da bi ubijanje buljenjem bila najbolja metoda pobjeđivanja neprijatelja u ratu, druga da se dugovi zapravo ne zovu dugovi, već svaki put nekako drugačije, kao da ime mijenja bit. Odljepljivanje od stvarnosti, osobito ako predugo traje, pogubno je i za pojedinca i za društvo, a kada se počne misliti da se živi na drugom mjestu ili u drugom vremenu, onda je vrijeme za detaljno preispitivanje onih koji vode društvo.

Hrvatska je dobar primjer kako to doista izgleda kada vlast odluči izabrati za sebe neko drugačije vrijeme od onog u kojem živi ostatak naroda. Vlasti se čini, sudeći prema veselju Ivana Šukera i neumornom optimizmu Jadranke Kosor, da živimo u nekim boljim vremenima od onih koja vide više od 300 tisuća nezaposlenih, onih koji žive od mirovina i onih koji rade i zarađuju u potpunoj neizvjesnosti. Iako je i Šukerov osmijeh kao i premijerkin optimizam zapravo lažan i služi samo za održavanje na vlasti, uvredljivo je što nasilu tjeraju narod da misli kao i oni. Kosorova je, istina, s funkcijom dobila i strašno loše karte i činjenica je da je u početku igrala najbolje što može.

No to se potrošilo i to se vidi. Sada već blefira, crtajući neku Hrvatsku koja ne postoji, nema asa u rukavu kojega može pokazati, postaje nervozna i svadljiva, pokazuje lice nesigurne osobe koja je svjesna da ne može trajno zadržati privid. Našavši laku metu, u politici i političkim igrama posve friškog predsjednika Josipovića, koji tek treba pokazati je li spreman zaigrati opasno, odlučila je napasti. Za početak ona Josipovićev gospodarski tim, a Hebrang Josipovića. Kosorova je dobro prepoznala da se u gospodarskom timu nalaze neki ljudi čiji je utjecaj na gospodarstvo neupitan i koji mogu zagorčati život njezinoj vladi ako Josipović bude gurao njihove ideje u javnost. No tek treba vidjeti koliko će se ta grupa ljudi vrlo raznolikih ekonomskih, ideoloških i društvenih preferencija uopće naći na zajedničkoj platformi, a koliko će služiti samo za zatrašivanje Vlade. I Mesić je imao ekonomski savjet pa je svejedno većina njegovih incijativa ostala negdje u zapećku. Sanader je znao kako blokirati neželjene poteze i nema sumnje da je Kosorova kao bliska suradnica naučila barem nešto od njega. Istina, nije joj u interesu otvarati javnu svađu s novim predsjednikom, no i te kako joj je u interesu pokazati tko je jači. Uplašena da će Josipović preuzeti štafetu popularnosti, podviknula je kako bi mu pokazala gdje mu je mjesto.

S Pantovčaka još uvijek ne dolaze pravi potezi, a novi predsjednik, koji je tvrdio da se neće svađati kao Mesić, odjednom pokazuje da je i za svađu spreman. Durljivo je odgovorio da su njegovi savjetnici bolji od njezinih ministara. Obostrano zrelo, nema što! Oboje pokazuju da su promašili vrijeme i mjesto.

Previše je u Hrvatskoj problema da bi se oni zabavljali dvorskim prepucavanjima. Josipović mora znati da je sezona lova na njega počela i tako će biti uvijek kada bude pokazao inicijativu, čak i neovisno koji predznak ima vlada. Kosorova bi morala shvatiti da je pročitana. Sa Sanaderom se prema propasti možda išlo brže i grublje, s njom možda nešto sporije i nježnije. No to što ona ima svilene rukavice ne znači da narod mora biti sretan što će davljenje trajati dulje.