Od logora do Banskih dvora

Život je udahnuo kao logoraško dijete, rođeno samo dobrotom nepoznate Njemice koja je spasila život njegovoj majci Mariji dok ga je u visokom stupnju trudnoće čuvala pod srcem. U    životu je prošao put od čelnika Saveza komunista SR Hrvatske do hrvatskoga premijera koji je dao važan prinos demokratskom razvitku mlade hrvatske države.

Račanov život, započet u radnom logoru Ebersbachu u Njemačkoj, počeo je dramatično. Kad su mu bile samo dvije godine, s majkom je bježao pred bombama kojima su saveznici tukli Dresden. Otac Ivan, majka Marija i mali Ivica vraćaju se nakon rata u Jugoslaviju i smještaju u Slavonskome Brodu.

Šezdesetih godina prošloga stoljeća Ivica Račan studira pravo u Zagrebu. Živi pomalo buntovničkim, rockerskim životom, planirajući da će poslije studija biti sociolog. Od 1959. godine član je SK, ali njegova prava politička karijera počinje 70-ih godina, nakon sloma Hrvatskoga proljeća u kojemu su dotadašnji politički velikani poput Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala bili prisiljeni otići sa scene pod optužbama da štite hrvatski nacionalizam.

Čistke iz 1972.
Godine 1972., nakon samo dva tjedna rada u Gradskome komitetu SKH Zagreba, Račan ulazi u vodstvo Centralnoga komiteta SKH, i to, kako je sam otkrio, na prijedlog Vladimira Bakarića i Milke Planinc. Iako je godinama poslije tumačio da nije sudjelovao u čistkama hrvatskih proljećara, do kraja političkog djelovanja pratila ga je ta stigma, a on je osjećao nelagodu zbog političkog obračuna Partije s maspokom da su njegovi suradnici znali reći kako se nikad nije uspio riješiti kompleksa tog vremena.

Vjerojatno je i to bio razlog što je SDP 1990. napisao Povijesnu deklaraciju u kojoj je snažno revidirao stavove dotadašnjega SKH i ispričao se zbog političkih obračuna, nedostatka slobode i demokracije. Kao čelni čovjek SKH Ivica Račan bavio se ideologijom, pa je kultura bila djelokrug njegova interesa i političkog rada.

Ostale su zabilježene i negativne epizode, poput zabrane prvoga filma Zorana Tadića 1974., ali i spašavanja filma “Samo jednom se ljubi” Rajka Grlića 1981., za koji je državna sigurnost bila ustvrdila da je antikomunistički.

No vrhunac je njegova povijesnog djelovanja u hrvatskoj politici 1990. godine, kada kao predsjednik Predsjedništva SKH raščišćava s velikosrpskom politikom Slobodana Miloševića. Bivši slovenski predsjednik Milan Kučan rekao je: “Kad je Račan došao na čelo hrvatskih komunista, Hrvatska je prekinula muk”.

Na 14. kongresu SK Jugoslavije Račan je osudio Miloševićevu mašineriju koja je željela revidirati Ustav iz 1974. koji je omogućivao odcjepljenje jugoslavenskih republika i u dramatičnim okolnostima odveo hrvatske komuniste s kongresa koji je bio u znaku Miloševićevih rigidnih ideja. Hrvatska je delegacija pod Račanovim vodstvom napustila sjednicu, a nedugo potom Ivica Račan raspisuje prve slobodne višestranačke izbore u Hrvatskoj. Na tim izborima SDP ne dobiva većinsko povjerenje birača i Račan mirno predaje vlast izbornom pobjedniku Franji Tuđmanu i HDZ-u.

Poslije prvih izbora SDP ostaje deset godina u oporbi, a Račan provodi unutarnje reforme i političku preobrazbu iz komunističke partije u socijaldemokratsku stranku. U tom je razdoblju pretrpio mnoge kritike. Smatrali su ga konvertitom, govorili da je neodlučan političar koji čuva samo svoju poziciju umjesto da se bori za radnike... Za radikalnije orijentirane lijeve stranke i političare Račan nikad nije bio istinski ljevičar.

SDP je najveću krizu proživio poslije izbora 1992., na kojima je dobio zanemarivih pet posto glasova. Stranku je trebalo dizati iz pepela, što je iskusnom i upornom Račanu pošlo za rukom. Osam godina kasnije, naime, na parlamentarnim izborima 2000. godine SDP s koalicijskim partnerima osvaja vlast, a bivši šef hrvatskih komunista postaje predsjednikom Vlade RH.

Trzavice s partnerima
O tome koliko je uspio ojačati SDP svjedoči i to što je život završio kao šef hrvatske oporbe koji se pripremao za još jedno preuzimanje vlasti nakon uspjeha na izborima.
Koalicija koja je 2000. na izborima smijenila HDZ s vlasti začeta je 1998. u Splitu sporazumom što su ga bili sklopili Ivica Račan i Dražen Budiša. Budiša je na to gledao kao na pomirbu dvaju hrvatskih političkih  svjetova, a Račanu je suradnja s njim trebala i zbog umanjivanja važnosti komunističke prošlosti.

Koalicijska vlast uspijeva od međunarodno izopćene Hrvatske učiniti sređenu državu kojoj je strateški cilj ući u EU, za što je Račanova vlada i predala zahtjev. No prevladavao je dojam kako je koalicija zapravo bila nespremna za vlast i da je u javnosti ostavila gorak okus neuspjeha i prevelikih očekivanja.

Račanovu vlast obilježile su mnoge trzavice i sukobi s partnerima, suočavanje s haaškim optužnicama protiv hrvatskih generala, nemoć da se ispuni predizborno obećanje o kažnjavanju privatizacijske pljačke i vraćanju novca izvučenog iz Hrvatske... Cijenu za sve to Račan je platio porazom na izborima 2003. Ivicu Račana mnogi su voljeli i osporavali, predbacivalo mu se i što jest i što nije napravio. No jedno je sigurno – Račan je nezaobilazan dio hrvatske političke povijesti.