Granje ostalo nakon sječe i čišćenja šumaraka na početku proljeća, zapalit će se večeras, uoči Uskrsa. U subotu u večernjim satima u mnogim će selima diljem Hrvatske gorjeti vuzmenke, vuzmenice, vuzmice, krijesovi, kolede, svitnjaci..., kako ih već tko zove.
Običaj je to koji je najrašireniji u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske. Neki će uz granje zapaliti i cjepanice, kako bi se plamen održao što dulje, možda čak i do ponoći, kad počinje najveći kršćanski blagdan Uskrs. Provjerili smo kako se u raznim dijelovima Hrvatske obilježavaju uskrsni blagdani. Mješavina je to crkvenih katoličkih, ali i pretkršćanskih obreda, na početku sezone vegetacije. Većina običaja održala se do danas, dakako u moderniziranim verzijama, prilagođenima vremenu.
Zagorska “jenga”
Paljenje vuzmenke u Međimurju poseban je događaj. I staro i mlado danima prije dovozi na kolima granje graba, bukve, akacije i drugih vrsta drveća, koje slaže na hrpu. Cilj je da vuzmenka bude što viša i šira, kako bi nadmašila one u susjednim selima. Kad se ode na ručak, užinu ili večeru, netko ostaje uz vuzmenku da je čuva. Jedan od običaja je, naime, da mladići potajice pokušaju zapaliti vuzmenku u susjednom selu i time susjede izvrgnu ruglu i sramoti. U Zagorju se drvene klade slažu u obliku stošca ili društvene igre “jenga”. Klada po klada, i tako u visinu. Vrh (frljunac) stupova koji klade drži na mjestu kiti se šarenim vrpcama pantlikama. Stari naziv za takav način ukrašavanja je – paheta.
U selima oko Ivanca vuzmenice znaju biti visoke i do dvadeset metara. Na žaru se peku jaja u tavama privezanima na dugačke drvene štapove. Ta su jaja posebno ukusna ako se zna da je dan prije bio post, kad se, primjerice u Slavoniji, jela samo riba, grah, suho voće, kompot i slična bezmesna jela. Jaja pečena na vuzmenki su, kažu, posebnog okusa. Uz vatru koja grije u još uvijek prohladnim noćima zna se i zapjevati. Dugo se nije, jer bila je korizma duga četrdeset dana. Vuzmenke su običaj za koji znanstvenici kažu da su oblik obrednih vatri tijekom kalendarske godine, a uloga im je apotropejska.
Ostavština je to iz magijskih obreda, a cilj je da štite od zlih sila i nečisti. Zbog uvjerenja da je pepeo vuzmenica ljekovit, stoka se tjerala da pretrči preko njega, pepeo se nosio na oranice radi boljeg uroda, a vladalo je i uvjerenje da dim tjera vještice. U crkvama se na Veliku subotu svečano odvezuju zvona svezana u četvrtak. Velika subota je dan molitve i obilaska Kristova groba u mjesnoj crkvi. Nekad se tog dana nije odlazilo na polje, no ta je navada znatnim dijelom napuštena prije nekoliko desetljeća.
Naime, mnogi preko tjedna ne stignu obavljati poljoprivredne radove jer imaju neki drugi stalni posao pa za rad na polju koriste vikende. Ponegdje se Velika subota naziva i Bijela subota, vjerojatno zbog toga što se na taj dan pospremalo, čistilo po kući i bijelilo zidove gašenim vapnom. Jedan od najraširenijih, ali i najstarijih običaja je bojenje pisanica kao simbola života. I dok su se nekad koristile prirodne boje od iskuhanih ljuski crvenog luka, danas se uglavnom koriste kupovne boje. U Međimurju se njeguje izrada crnih pisanica koje su se ukrašavale bojom dobivenom od čađe, pa i od bobica bazge.
– Črne pisanice međimurska su specifičnost, kao što je, na primjer, crvena pengana specifična za Dubrovnik. Prije sto ili 200 godina pisanica se bojila uz pomoć čađe i zato je bila crne boje. Ljudi nekad nisu imale na raspolaganju boje kakve mi imamo danas. Ljuska se namazala pčelinjim voskom i bojala u čađi. Koristilo se samo ono što se moglo pronaći doma. Mi danas čuvamo tu tradiciju, u malo moderniziranoj verziji. Jaja se kuhaju najmanje pola sata, da što dulje traju. Najprije se izradi ornament, uglavnom je to proljetno cvijeće karakteristično za Međimurje, poput klinčeca, ljubičica i jaglaca, a potom se pofarbalo krep-papirom, dok mi danas koristimo vodonepropusne flomastere – opisuje nam Božena Hajdarović, umirovljena prosvjetna djelatnica iz Nedelišća pokraj Čakovca.
Radila je kao nastavnica u Gospodarskoj školi Čakovec i desetak godina vodila učeničku zadrugu. Poticala je djecu da se bave izradom izvornih proizvoda pa su jedne godine obrađivali i crnu pisanicu. Na pisanice se, kaže, mogu aplicirati i poruke poput: “Ovo jaje na dar ti se daje.” U brojnim selima diljem Hrvatske sačuvao se način farbanja uz pomoć voska i kičice, grančice trsa ili neke druge biljke omotane na vrhu žicom.
Taj bi se vrh zagrijao na plamenu i uranjao u vosak. Prije stotinjak godina uglavnom su se koristile žuta, crvena, crna i smeđa boja. Crvena se prvo dobivala od korijena biljke broć (Rubia tinctorum), koja se koristila i za bojenje kože i tkanina, zatim od cikle, crvenog luka, pa i brazilskog drveta (Caesalpinia sappan). Za druge boje koristila se i kopriva, kora oraha... Što god se našlo u dvorištu. U dubrovačkom području očuvana je metoda bojenja tzv. batik tehnikom.
Slavonski svilopis
Pisanice su se i darovale, neki etnolozi kažu da je to zapravo i glavna njihova uloga, a zabilježene su i izreke poput “ovo se jaje za poljubac daje“ ili “ovo jaje znak ti budi da te moje srce ljubi”. Pisanice su se idući dan koristile i za igre poput: tuckanja pisanicama, gađanja pisanica kovanicama i drugo. Umijeće ukrašavanja uskrsnih jaja – pisanica u Podravini 2008. godine zaštićeno je kao nematerijalno kulturno dobro. Na tom je području poznato nekoliko tehnika ukrašavanja pisanica, a pisanje voskom jedna je od najstarijih.
– Izvodi se uz pomoć pisaljke kojom se na površinu jaja nanosi vosak. Tako ukrašene pisanice mogu biti dvobojne, trobojne i višebojne. Druga tehnika ukrašavanja pisanica je struganjem. Tehnika ukrašavanja takozvanom železnom vodom izvodi se pomoću solne kiseline u koju se umače tanki kist i iscrtava motiv na obojenoj površini. Tehnika ukrašavanja umatanjem danas se izvodi s pomoću raznobojnih krpica, a nekad se izvodila pomoću srčike iz biljke setinec. Vrlo je raširena i tehnika ukrašavanja otiscima biljaka – navodi se u opisu.
Za Slavoniju karakteristična je tehnika svilopis ili svilovez, kad se u cjevčicu umetala svilena nit koja se na ljudsku aplicirala s pomoću rastopljenog voska. Neki pisanice “odijevaju” u vunu, a među posebnijim tehnikama je potkivanje jaja. Jaje se ispuše, a na ljusku se minijaturnim čavlima pričvršćuje metalna potkova. Prema podacima muzeja u Slavonskom Brodu, mještanin Vlado Kulir 1929. godine pisanicu ukrašenu željeznom potkovom darovao je tadašnjem Gradskom i arheološkom muzeju u Brodu na Savi.
Danas je dio fundusa Muzeja brodskog Posavlja. Najstariji nalaz pisanice datira iz druge polovice 15. stoljeća. Pisanica ukrašena voskom sa srcolikim motivima na danje je svjetlo izašla 2003. godine tijekom arheoloških iskopavanja na lokalitetu Gudovac – Gradica kod Bjelovara. Pronađeno je 146 fragmenata pisanice koji su restaurirani i konzervirani u Hrvatskom restauratorskom zavodu. I nazivi se razlikuju pa se tako u sjeverozapadnoj i središnjoj Hrvatskoj nazivaju pisanice ili pisanci, u Slavoniji, Lici i Baranji šarena ili šarana jaja, a u Dubrovniku pengana jaja. Sačuvan je u nekim krajevima i običaj umivanja laticama cvijeća na Veliku subotu.
Često su se koristile mirišljave latice ljubičice. U Dubrovniku se na Cvjetnicu na blagoslov nosila ispletena palmina grančica, poma, kako se palma naziva u tom kraju, a našla se i na poštanskoj marki koju je Hrvatska pošta dala tiskati 2013. godine. Za pletenje pome valja imati spretnu ruku i poznavati tu vještinu. Pome su nosila samo djeca, a ako u nekoj kući nije bilo pomlatka, davale su se djeci iz susjedstva. Blagoslovljena, odnosila bi se do polja i vinograda ili postavljala u kući ispod raspela ili slike nekog sveca. Poma iz prošle godine nije se smjela bacati u smeće, već bi se spaljivala ili zakapala u zemlju.
Da su se ljudi bojali svega i svačega, govori i običaj iz Prigorja prema kojem se na Veliki petak nije smjelo ništa posuđivati. Posudite li tako susjedu sjekiru, mogao bi vam je vratiti začaranu, a onda se, vjerovali su, svašta može dogoditi. Na Veliku subotu u košarama se na blagoslov u crkvu nosi hrana koja se jede idućeg jutra na sam Uskrs. U košarama se nađe komad šunke, hrena, jaja, kruha i pereca ili pince. U nekim župama hrana se na blagoslov ili “posvećenje” nosi u nedjelju rano ujutro. U šibenskom zaleđu na Veliku subotu djevojke i žene u su uređivale domove i dvorišta, a muškarci tjerali krave i bikove na pašu.
Kad bi oko devet ili deset sati zazvonila crkvena zvona, ukućani su se vraćali doma kako bi se umili i postali čisti u duši i tijelu, a u nekim krajevima žene su se umivale u mlijeku kako bi bile zdrave i lijepe. Ustalio se i običaj odlaska na bdjenje u noći uoči Uskrsa. Tradicionalno, na Uskrs se na svečanom stolu nađu pinca, sirnica, kuhana šunka, šunka pečena u kruhu s mladim lukom i rotkvicama, rožata, kuglof, kokoš, purica, janjetina, kvalitetna bijela riba...
U podravskim krajevima stol je ukrašen bijelim čipkastim stolnjacima i nadstolnjacima s izvezenim motivima proljetnog cvijeća. Jeo se i vrtanj ili zbornjak, pomno ukrašen uskrsni kruh. U vazu se stavljale grane vrbe ili drijena koje su blagoslovljene na Cvjetnicu. Zanimljivo je da se ni mrvica blagoslovljene hrane nije smjela baciti, sve je trebalo pokupiti i pojesti ili zapaliti. Ostaci hrane nisu se smjeli davati životinjama. Nakon jela djeca po vrtu skupljaju pisanice.
Pohod raspetnika
U Prigorju i Zagorju njeguje se pohod raspetnika ili križičara. Na čelu skupine hodao je mještanin s raspelom u rukama. Obilazili bi kuće, a stanari su izlazili i poljubili raspetog Krista. Sudionici u povorci dobili bi novčice. U središnjoj Dalmaciji koriste se klepetaljke i čegrtaljke koje su stvarale glasne zvukove i pozivale na misna slavlja. Na Murteru bi na Uskrs najstarija djevojka iz svake kuće nosila na glavi veliku bijelu košaru kohu s bublijom (vrsta pogače), jajima, malo soli i malo sira. Mladići i stražari Božjeg groba na blagoslov su nosili vino.
Etnolozi ističu da su u nekim priobalnim krajevima djevojke nosile samo bijelu odjeću kao znak čistoće i nevinosti. Etnologinja Jasna Čapo Žmegač piše da su žene koje su imale zetove nosile jaja u košarama za “nasadit zeta”, kako bi imao što više djece. Među starijim običajima u Velikom tjednu je i udaranje prutovima po crkvenim klupama, a izgubio se tijekom stoljeća, kao i običaj šibanja djevojaka i mladića kako bi se snaga s mladoga granja prenijela na njih. U nekim se sredinama do danas zato sačuvala tradicija čuvanja Kristova groba, a scensko prikazanje uskrsa srednjovjekovnog je podrijetla.
Grob se uređuje cvijećem, a negdje i proklijalom pšenicom ili bijelim grahom posađenom na početku korizme. Među čuvarima Kristova groba su i vodički žudije, koji čuvaju Isusov grob od Velikoga četvrtka do Uskrsa. Radi se o dvanaest mladića koji ne smiju biti stariji od trideset tri godine, koliko je imao Isus kad je umro na križu. Žudija mora živjeti u skladu s kršćanskim naukom i sudjelovati u crkvenim obredima. Grob čuvaju po dvojica žudija odjevenih u rimske vojnike, a izmjenjuju se svakih dvadeset minuta. Na Veliki petak prate Isusa koji nosi križ, a na Veliku subotu odbacuju koplja i padaju, dok dva anđela ulaze u grob i najavljuju Kristovo uskrsnuće.
Na Uskrsni ponedjeljak obilaze se rodbina i prijatelji, djecu se daruje preostalim pisanicama, i nakon dugoga vremena korizme, kad se nisu organizirala slavlja i svadbe, oživio je nanovo društveni život po selima i gradovima. Uskrsni blagdani završavanju na Mali Uskrs (Belu ili Bijelu nedelju ili Matkanu), kad se održavao običaj matkanja, uzajamno darivanje pisanicama kojim su djevojke postale matke, odnosno sestre, koje su se time obvezale međusobno si pomagati do kraja života. Mali ili Mladi Uskrs dolazi osmog dana od Uskrsa jer se Isus osmog dana od uskrsnuća ukazao učenicima. Ime je Bijela nedjelja dobila po bijelim haljinama koje su nosili novokrštenici u vrijeme kad su se krstili samo odrasli.
Vuzmenke i pisanice, stare navade Kajkavskoga naroda. Pisano znači na Kajkavskomu jeziku "šareno".