Od podsjećanja na ‘zoranizme’ bitnije je znati što je Zoran radio od premijera do kandidata

I tako je nesuđeni savjetnik albanske vlade na putu prema EU dan uoči još jedne odbijenice Europske unije početku pregovora s Albanijom objavio svoj povratak u hrvatsku politiku. Kažemo nesuđeni, jer od odlaska Zorana Milanovića s mjesta premijera pa sve do danas nema zapravo nikakva dokaza da je čovjek koji je svoju tvrtku nazvao Euroalba (ime ipak nije znamen) radio za albanskog premijera Edija Ramu.

Čini se da su ipak neki drugi, bitno drukčiji radili za Ramu, o čemu Europa ponešto saznala iz njemačkog tabloida Bild, koji je objavio tajno snimane razgovore u kojima se šef jednog mafijaškog klana u Albaniji dogovara s dužnosnicima Ramine stranke kako održati Ramu na vlasti. Milanovićevu objavu kandidature za predsjednika Republike ne prate ovih dana priče o navodnom dobrom poslu u Albaniji, jer možda je ta priča malo pretoksična za podgrijavanje. I još ako nikad zapravo nije ni bila istinita, bolje ne spominjati…

Ali neobično je bitno da birači kojima je do 2016. služio kao premijer, a od 2020. će možda ponovo kao predsjednik, imaju punu informaciju o tome što je točno i za koga radio Zoran Milanović u te četiri godine. Najviše javne dužnosti, koje je obnašao i za koje se kandidira, stvaraju tu obvezu pune transparentnosti prema javnosti, bez obzira na to što se radi o privatno-poduzetničkim vodama.

Nevjerojatno je, zapravo, da zastupnici interesa javnosti imaju stotinu i jedan prigovor i podsjetnik na Milanovićev lik i djelo, a izostavljaju ovo važno pitanje i ne traže taj odgovor. Istina, Milanović je kao premijer imao niz verbalnih bisera, tzv. “zoranizama”, ali to je sve manje bitno i sve se manje može uzimati kao otegotna okolnost njegove sadašnje kandidature.

Sve je manje bitno jer svijet u kojem živimo danas, 2019., bitno je drukčiji od svijeta u kojem smo živjeli 2013. ili neke od tih godina u kojima je još vladala politička korektnost, pa se moglo legitimno kritizirati političke “slonove u staklarnici”. Ali, kako danas, kad u Bijeloj kući sjedi predsjednik s čijim se “donaldizmima” čitav svijet budi, liježe i u između toga konstantno zgraža, i kad u Downing Street u Londonu uskoro možda useljava još jedan sličan lakrdijaš Boris Johnson, kako dakle danas ozbiljno prigovarati nekom puno sitnijem i manje bitnijem dijelu tog globalnog trenda?

Milanoviću se, osim toga, većina tih “zoranizama” nikad ni nije realno trebala uzimati kao otegotna okolnost jer kod njega je zapravo riječ o - iskrenosti i spontanosti. A to je kod političara češće pozitivna, nego negativna osobina. Između onih političara koji će stati pred mene i govoriti naučene floskule za koje i oni i ja i cijeli svijet znaju da ne drže vodu (ali oni ih svejedno “verglaju” jer im je tako politički jednostavnije) i onih koji će pokušati nešto promijeniti drukčijim pristupom u kojem će biti iskreniji, spontaniji i hrabriji u komuniciranju s javnošću kojoj služe, uvijek ću osobno biti skloniji ovim drugima.

Sve to, naravno, ne znači da Milanovića u predsjedničkoj kampanji neće progoniti neke od najnespretnijih izjava iz prošlosti. Njegova izjava “ne vidim smisao te dužnosti” (za koju se sada kandidira) naprosto je preizazovan materijal s kojim se daju učiniti čuda u kreativnim radionicama u kojima se smišljaju poruke, jumbo-plakati i spotovi političke kampanje (i antikampanje).

Ukratko, Zoran Milanović ima šanse na izborima. I ima kapacitet za predsjednika države. Ali, ne smije ostati skriven odgovor na pitanje što je radio u međuvremenu. Zbog transparentnosti, važnog sastojka funkcionirajuće demokracije. Zamislite da se neki proslavljeni bivši kapetan Dinama vraća u Hrvatsku nakon četiri godine igranja u inozemstvu, a da nitko zapravo ne zna ni za koga je igrao vani. To ne bi bilo normalno ni u sportu, a kamoli u politici, koja je služenje, a ne zabava za mase.

Pojavljuje se u javnosti poluinformacija da Milanović radi nešto u Kini, ali to nije dovoljno. U dubinama kineskog interneta najuporniji pretraživači možda će sami pronaći vijest o tome da je Milanović u svibnju 2018. imenovan savjetnikom u jednoj međunarodnoj ekonomskoj organizaciji koju je osnovao kineski milijarder Lu Junqing.

U toj organizaciji, inače, savjetničke i druge dužnosti imaju i mnogi drugi bivši premijeri poput Kevina Rudda iz Australije, Wernera Faymanna iz Austrije ili Borisa Tadića iz Srbije. Ali, ni to nije dovoljno jer pitanje transparentnosti u politici ne bi trebalo ovisiti o milosti kineskog interneta. Pogotovo u vrijeme kad se odnos Kine i zapada, pa onda i Hrvatske, redefinira i vraća kao sudbinsko pitanje.

U slučaju svakog hrvatskog predsjednika znali smo u trenutku njegove kandidature što, za koga i s kime radi. Ne što je radio nekad, nego što radi tog trena. Nema nikakvog valjanog razloga da s Milanovićem bude drukčije.