Rođen u Brooklynu 1928., Frank Frazetta je od malih nogu iskazivao nevjerojatan slikarski talenat pa su ga roditelji, na inzistiranje njegovih učitelja, s osam godina upisali na likovnu akademiju (Brooklyn Academy of Fine Arts). Tamo ga je klasičnom slikanju učio vrhunski majstor Michael Falanga, koji je bio toliko oduševljen talentom svojeg učenika da ga je htio, čim završi rat, o svom trošku poslati u Europu na dodatno školovanje i upoznavanje s remek-djelima svjetskog slikarstva.
No, Falanga je iznenada umro 1944., škola slikanja je zatvorena,i mladi Frazetta je sa 16 godina morao naći posao. Počeo je crtati stripove, pri čemu se strogo držao svoje umjetničke vizije i odbijao poslove koji bi gušili njegov razvoj i integritet (između ostaloga, odbio je i ponudu Walta Disneya). Crtanje je bilo njegova najveća ljubav; navodno su mišićavog i vještog Frazettu na probni trening zvali iz profesionalne momčadi američkog nogometa New York Giants, ali i njih je odbio zbog rada na stripovima u EC Comics, National Comics i drugim tvrtkama. Za EC Comics je, između ostaloga, smislio slavnu Vampirellu.
Kao asistent, što je tada za neafirmirane crtače bio običaj, Frazetta je pomagao Donu Barryju na "Flashu Gordonu", a najviše se pamti njegov nepotpisani rad šezdesetih za Ala Cappa, crtača slavnog i iznimno popularnog stripa "Li'l Abner". Slobodu od najamničkog rada Frazetti je donio Hollywood; na temelju svojih crteža u časopisu Mad odabran je za izradu plakata za film "Što je novo, mačkice?" i za dva dana posla zaradio godišnju plaću, što mu je omogućilo da se od svakodnevnog rada na stripu okrene ilustracijama. Kasnije je nacrtao još nekoliko plakata za filmove, a mnoge njegove ilustracije iskorištene su i za omotnice ploča – Nazareth, Molly Hatchet, Yngwie Malstreem...
Upravo tada krenuli su u tisak reprinti knjiga o "Conanu barbaru", slavnom junaku Roberta E. Howarda, i Frank Frazetta naslikao je naslovnice za te knjige poslije kojih više nikad ništa nije bilo isto. Frazettin rad na Conanu i drugim klasicima fantastične literature, poput djela Edgara Ricea Burroughsa (Tarzan, John Carter od Marsa, Pellucidar, Carson s Venere), Michaela Moorcocka, Arthura Conana Doylea ("Zemlja kou je vrijeme zaboravilo") i drugih revolucionizirali su likovnost fantastike. Nijedan od brojnih imitatora poput Borisa Valleja nije mogao dostići Frazettino umijeće, anatomsku besprijekornost te osjećaj za boju, za pokret i za kompoziciju kojim je od svake ilustracije, makar za "trivijalnu" literaturu, pravio pravo remek-djelo. U skladu sa svojim klasičnim slikarskim obrazovanjem, Frazetta je veliku većinu svojih mišićavih junaka i prsatih, golišavih junakinja, ljutih naoružanih barbara i groznih čudovišta radio tehnikom ulja na platnu na velikom formatu, bježeći od jeftinih tehnika poput zračnog kista, i to je njegovim naslovnicama davalo poseban štih.
Inače, Frazetta je malo koje od djela za koje je radio ilustracije i čitao; bilo bi mu bitno samo da mu netko prepriča osnovne detalje, bez pretjeranih potankosti, jer je smatrao (a s obzirom na ono što je slikao, mora se priznati da je imao pravo) da je njegova umjetnička vizija bitnija od reproduciranja svake potankosti priče, ima li junak kratke ili duge rukave u toj sceni i sl.
Njegova supruga Eleaonor Ellie Frazetta, kojom se oženio 1956. i bio u braku do njezine smrti 2009. (četvero djece), brinula se za administrativnu stranu posla i ljubomorno čuvala sve njegove originalne slike, naročito ilustracije za Conana; koliko one vrijede, govori činjenica da je jedina koja se našla na tržištu prošle godine prodana za okruglih milijun dolara. Ostale slike čuvane su u muzeju na Frazettinom seoskom imanju u planinama Pocono u Pennsylvaniji, gdje je Frazetta rado primao goste, družio se s obožavateljima i crtao posvete na svoje monografije; svi posjetitelji muzeja odlazili su oduševljeni.
Svoj jedini pokušaj animiranog filma u suradnji s Ralphom Bakshijem ("Fire and Ice") Frazetta je radio 1983., kad tehnike animacije nisu bile ni blizu toga da suptilnost njegova likovnog izričaja prenesu na ekran, te je taj projekt dosta neslavno prošao, premda su Frazettine skice junaka izvanredne kao i sve što je taj genij stavljao na papir i platno. O Frazetti je 2003. snimljen sjajan dokumentarni film "Crtanje vatrom".
Nakon suprugine smrti, uslijedio je grabež između Frazettine djece tko će se dočepati originala njihova oca, tad već oboljelog od demencije, i bilo je situacija u kojima je morala intervenirati policija. Srećom, sve se na kraju sredilo i mjesec dana prije umjetnikove smrti objavljeno je da je postignut obiteljski sporazum o upravljanju njegovom ostavštinom, kojim su sve strane bile zadovoljne.
Frank Frazetta umro je od moždane kapi 10. svibnja 2010. u bolnici u Fort Myersu na Floridi. Ostat će upamćen kao genij ilustracije kojeg malo tko može nadmašiti. Neki obožavatelji poželjeli su mu da u raju provede vječnost u društvu onih bajnih cura koje je crtao, ali oni realističniji poželjeli su mu vječnost u društvu njegove Ellie, s kojom je proveo više od pola stoljeća u braku, i koja je uostalom u mladosti poslužila kao model za većinu Frazettinih čarobnih ljepotica.