Paradoksalno je da zakon koji regulira pobačaj, a koji je kreirala komunistička partija još 1978. godine, ima tako čvrste korijene već 38 godina da je izdržao neizmijenjen tranzicijsko razdoblje svekolikih intenzivnih promjena, u tijeku kojih se čak i Ustav iz 1990. mijenjao pet puta. Hrvatski sabor i Ustavni sud nisu se usudili dirnuti u taj zakon, po kojem je u bivšem režimu obavljeno oko 600.000 pobačaja, od 1990. do 2000. još oko 200.000, te posljednjih 15 godina u kojima smo se, iako smo na europskom začelju po upotrebi kontracepcijskih sredstava, navodno odjednom disciplinirali pa imamo još “samo” 67.870 pobačaja. Otkud takvo strahopoštovanje prema zakonu koji je formalno amenovao Jakov Blažević, tadašnji predsjednik Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske, poznat i kao tužitelj iz montiranog komunističkog procesa kardinalu Alojziju Stepincu. Je li taj zakon uistinu “moderan”, kako ga ocjenjuje Ranko Ostojić, kandidat za predsjednika SDP-a, ili već letimičan pogled govori “o iznimno površnome i nedorečenom propisu”, iako je pitanje “je li 1978. uopće bilo moguće napisati bolji”, kako u znanstvenom radu o pravnim i nepravnim dvojbama pobačaja lani napisala prof. dr. sc. Dubravka Hrabar, jedna od vodećih stručnjakinja za obiteljsko pravo i dekanica Pravnog fakulteta u Zagrebu. I taj rad dio je dosjea o pobačaju na Ustavnom sudu, uz brojne druge i mišljenja stručnjaka, međunarodne dokumente i sudsku praksu.
Iz stručnih radova može se zaključiti koje bi nam odgovore Ustavni sud mogao i trebao dati, a koje sigurno nećemo dobiti. Ni naš Ustavni sud neće odlučiti da je pobačaj ljudsko pravo, a niti ga zabraniti ili ograničiti jer nije posao ustavnih sudaca da vode politiku, već da štite Ustav. I Europski sud za ljudska prava (ESLJP) prepušta nacionalnim zakonodavstvima da to riješe. Uostalom, prof. Hrabar ističe: “Zabrana pobačaja bila bi prihvatljiva kad bi sve trudnoće bile željene i planirane, što se nikada neće dogoditi.” Odbacuje i populacijske argumente “jer do sada ni u jednoj državi zabrana pobačaja nije rezultirala povećanjem populacije, već samo povećanjem pobola i smrtnosti žena”. Nasuprot, “nijedan međunarodni dokument ne isključuje pravo nerođenog djeteta da se rodi”. ESLJP nije odbacio prenatalni život iz svoje zaštite. Dok je u slučaju Parrillo lani dao za pravo Italiji što nije dopustila doniranje zamrznutih embrija u znanstvene svrhe ženi nakon pogibije supruga, novinara, u Iraku. ESLJP je presudio da embrij nije stvar kojom se može raspolagati i da Parrillo nije povrijeđen njezin privatni život. Američki Vrhovni sud, pak, na zaštiti privatnosti žene 1973. legalizirao je pobačaj, da bi u slučaju Casey iz 1992. utvrdio da je privatnost precijenjena i da država može uvoditi restrikcije. Doduše, ESLJP se nije izjasnio potpada li zaštita embrija pod zaštitu “prava drugih”, kako bi izbjegao da utječe na slobodu država u normiranju statusa embrija i odnosa prema pobačaju.
U presudi Bruggemann & Scheuten protiv Njemačke (1977.) i Bosso protiv Italije (2002.) ESLJP ističe kako trudnoća ne pripada isključivo sferi privatnog života.
Njemački i poljski slučaj
U biti bioetičkog, pravnog, medicinskog i inog razmatranja problema pobačaja pitanja su kad život počinje i kakav je pravni status nerođenog djeteta. Za naš Ustavni sud temeljno pitanje bit će može li se ljudski embrij i, ako može, otkad, podvesti pod ustavnu odredbu: “Svako ljudsko biće ima pravo na život. U Republici Hrvatskoj nema smrtne kazne.” Ljudski zametak se razvija i rođenjem postaje čovjek, ali je li prije toga samo “nešto” ili je “ljudsko biće”? Kad Ustav kaže da su “svi pred zakonom jednaki”, odnosi li se to i na nerođeno dijete, s obzirom i na pravnu zaštitu koju uživa u nasljednom pravu gdje se ljudski plod smatra rođenim kad je riječ o njegovim probicima? Kad bi Ustavni sud zauzeo stav da je i nerođeno dijete ljudsko biće, ocijenio bi sporni zakon neustavnim i vjerojatno dao neki rok zakonodavcu da donese novi zakon koji će uravnotežiti pravo fetusa i prava žene.
Tako je Vrhovni sud Španjolske inzistirao da zakonodavac poradi na ravnoteži između prava fetusa i prava trudnice, te njemački Savezni ustavni sud, između prava fetusa na život i reproduktivnih prava žene, napominje Hrabar. Njemačku presudu smatra važnom jer i njemački ustav ima istu odredbu, samo što umjesto našeg “svako ljudsko biće” oni imaju “svatko” i pod taj pojam podveli su i nerođeno dijete koje stoga ima “pravo na pravnu zaštitu i od svoje majke”.
Socijalni položaj žene
Temeljna prava žene postoje i u odnosu na pravo na život nasciturusa i moraju se na odgovarajući način zaštititi, ali ne može se govoriti o uravnoteženju koje bi istodobno zajamčilo zaštitu fetusa i pobačaj, jer je obustava trudnoće uvijek usmrćivanje nerođenoga života.
Pod utjecajem te presude i poljski je Ustavni sud 1997. utvrdio: “U okviru pravne zaštite ljudskoga života ne može biti diskriminiran ni ljudski život prije rođenja”, a mađarski 1991.: “Pravo mora prepoznati ljudski zametak kao pravni subjekt bez obzira na stupanj njegova razvoja.”
Komparativna analiza pokazuje da je pobačaj u određenim slučajevima dopustiv i u pravnim sustavima u kojima je pravo na život najviše ustavno pravo od 14. dana od dana začeća, napominje Dalida Rittossa u svom radu, te da kroz socijalnu indikaciju zabrana pobačaja postaje izuzetak.
Založila se za prosudbe dopustivosti pobačaja u terminima ustavnog prava i slobodnog odlučivanja o rađanju djece kao jednog od prokreativnih prava zajamčenih CEDAW konvencijom, koja se mogu ograničiti samo radi zaštite zdravlja trudne žene.
Država ne može postavljati ženi ograničenja koja bi joj predstavljala nerazuman teret. Još 2005. predvidjela je da “u skorije vrijeme” neće doći do izmjena zakona iz 1978. te je zaključila: Ako bi se ograničavalo pravo na pobačaj, zakonodavac te mjere ne bi mogao opravdati a da ne provede dodatne mjere zaštite majčinstva i olakšavanja socijalnog položaja žene majke.
Pobačaj je najgnjusniji i najveći zločin čovječanstva. Ljudsko biće u svojoj najranjivijoj dobi, apsolutno nevino, potrebito najveće brige i pažnje, biva izdano i ubijeno po nalogu vlastite majke, kojoj je povjereno da bude čuvarica života i time veća i savršenija od muškarca, ovim činom gubi sva prava da se naziva ženom. Postaje sjena...(a onaj koga ubi, nije mrtav, već živi vječno)